"Ako je duša važnija od tijela (jer je po prirodi sposobnija voditi), i ako se za tijelo brinu umijeća i vještine kao što su liječništvo i tjelovježba (i njih smatramo znanjima i za neke ljude govorimo da su ih stekli), očigledno je da neka briga i neko umijeće postoji i za dušu i za duševne vrline, i sposobni smo ga steći, jer to možemo i s onim u čemu nam je neznanje veće i što je teže spoznati." (Aristotel)
Svijet prioriteta uredno je složen na granici između tijela i duše. Taj prostor koji je manji od udaljenosti oka i pogleda, toliko je velik da može stati samo u dobro djelo zajedničkog svijeta. A onda se dogodi svemirska oluja obojana mislima tijela, mirisima nadanja, šutnjom izgovorenih riječi bolnih zvukova. Spiralna šutnja, oteta nekoj znanstvenoj teoriji o masovnom komuniciranju, tjera ljudski strah od izolacije, od marginaliziranja osjećaja koje daješ pri ulazu na velika vrata, a na malom tragu svjetlosti odškrinutih, čekaš povrat uloženog. Zašto čekati? Daješ samo kad ne očekuješ.
Prioritet je određivao vrline te male duše pune neznanja. A kad je neznanje veliko onda granice učenja ne postoje. Otkrivanje svega radost je lagana, kao let srećom. I tuga. Tuga kojoj stopa svejednosti kojom te pritišću daje težinu važnosti kojom te mjere. Od prijatelja postaješ sedmoredaš (sretan broj, zar ne) ljubavi, blagorodnosti, odanosti.
Tko je rekao da liječništvo duše tek treba spoznati? Ono je tu, u nama, od onog trenutka kad smo instinktivno polizali rane pune soli i nastavili gdje smo stali. Jer, «nitko ne poznaje sebe ako je samo on, a ne u isti mah i još netko drugi», duša dobivena na dar. Duša ne boli, to govorim sebi da nitko ne čuje, ona je radost ili tuga, a to su samo riječi, sve dok daješ. Ili možda griješim? Utjeha ipak postoji. Vječnost je postala tako mala da na kraju ambisa vidim nadu.