Koliko god me život pokušao naučiti da ograničim uskrsnuće na jedan njegov segment, i smjestim ga među zidove hrama, koji samo jedan dan u godini zamirišu kruhom i drugim delicijama, koliko god pokušavao da me smjesti u jedan datum, u jedan privid tumačenja, jednostranom slijepom ulicom me je doveo do kraja, iza kojeg se tek pravi početak nalazi...

Feniks u nama vječno umire i ponovo se rađa, iz vlastitog pepela, vlastitog ognja...Svaki puta kada suza poteče, postaje lijek.. Umiremo svjesno, kada od sebe otkidamo ono uz što smo se najviše vezali, da bi se ponovo rodili, oslobođeni jednog suvišnog dijela u nama, koji nam je uskraćivao širinu istinskog pogleda na svijet, u ljudsko srce..

Umiremo, kada se odreknemo osude, kada dopustimo da ljudi budu to što jesu, makar nam zasmetalo što u trenutku nisu kao mi. Tako liječimo sami sebe i svoje biće, tom čarobnom feniksovom suzom.

A tada oživljavamo..

Sveti broj tri...Tri puta smo ljubav zanijekali, tri puta se pijetao javio..Tri dana tame u vlastitom limbu spoznaje: LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Otac u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sin u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sveti Duh u tebi)

A mi dozivamo život izvan našeg života, Trojstvo izvan nas, da nam pokaže put..

I put postaje slijepa ulica..

Tradicije odišu simbolikom..I lijepe su.. Ali kriju mnogo više nego što mislimo i vidimo..

Kada se ne zadržavamo na formi, otkriva nam se smisao.

I rađa se istinska spoznaja uz dužnu dozu tolerancije i poštovanja.. ne mogu svi u isto vrijeme na jednak način sve dosegnuti..

Netrpeljivost umire, ljubav i razumijevanje uskrsava..

I suza ljekovita..