Sveta Rita iz Cascie je svetica nemogućeg, zaštitnica bespomoćnih i beznadnih slučajeva.
| Spomendan: | 2. svibnja |
| Rođena: | 1381. Roccaporena, Italija |
| Preminula: | 22.5. 1457. Cascia, Italija |
| Prikazivanje: | Pred križem s krunom od trnja, s ranom na čelu, s anđelima |
| Zaštitnica: | slučajeva, beznadnih problema, zajedništva, ljubavi i mira u braku, vozača |
| Glavno svetište: | Cascia, Italija |
Rita Lotti rođena je u selu Roccaporena blizu Cascie, u talijanskoj provinciji Umbriji. Njezini roditelji su u njoj, kao svom jedinom djetetu, vidjeli Božji dar, jer je rođena kada su oni bili već u poodmaklim godinama. Supružnici su bili predani kršćani i svjedoci vjere u Boga svojoj kćeri. Rita je imala želju posvetiti svoj život Bogu kao redovnica. Neočekivan odgovor roditelja, Antonija i Amate, razočarao je Ritu. Htjeli su, i već dogovorili, da se uda za prikladnog čovjeka. Shvatila je taj izbor kao Božju volju za nju te pristala.
Ozračje toga vremena bilo je nezdravo i njeni roditelji su smatrali da će ona biti sigurnija pod zaštitom dobrog supruga. Tako se Rita udala za Paola Mancinija, dobrog čovjeka, ali snažne i silovite naravi. Nanosio joj je mnogo patnji, no ona je na njih reagirala molitvom i blagošću. Obrativši se, postao je osvjedočenim vjernikom. Njihov brak je blagoslovljen dvojicom sinova te se Rita posvetila obitelji, a Paolo je radio kao gradski čuvar. Često je bio u sukobima među suparničkim političkim strankama. Kad se jedan dan vraćao s posla, bio je ubijen. Ta neočekivana smrt je Riti nanijela veliku bol, žalost i strah da će njeni sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Molila je Boga da im radije uzme ovaj život nego da učine taj veliki grijeh. Otkrila je da su sinovi razmišljali o osveti. Povjerila je cijelu situaciju Bogu moleći ga da riješi to što je izvan njene moći. Nedugo potom obojica su umrli. Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Želja za samostanom opet je u njoj narasla. Njene molbe da uđe u red Augustinskih redovnica bile u odbijene čak tri puta. Redovnice samostana svete Marije Magdalene su se bojale staviti na kušnju mir samostanskog života, jer je jedna članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovu smrt. Rita je duboko osjećala da je to njeno poslanje, te se utekla zagovoru sv. Ivana Krstitelja, sv. Augustina i sv. Nikole iz Tolentina. Spoznala je da ona sama mora umiriti njihove strahove. Pregovarala je s obje obitelji, Paolovom i suparničkom, i nagovorila ih da žive u miru. Potpisale su izjavu o tome i redovnice više nisu imale razloga da ju odbiju. Ušla je u samostan oko 1411. godine i postala sestra Rita.
Sljedećih 40 godina živjela je u skladu s pravilima sveca kojega je izabrala za svog duhovnog oca, sv. Augustina iz Hipona. Služila je bolesnima i siromašnima. Život joj je bio obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njenim molitvama mnogi su ozdravili, bili izbavljeni od zla i dobili druge milosti od Boga. Nakon 25.godina vjerskog života, Rita je primila ono što je smatrala osobitim darom od Boga. U njoj je rasla želja da sudjeluje u Isusovoj ljubavi za cijelo čovječanstvo pomažući mu nositi križ. Dok je klečeći molila, čelo joj je probo trn iz krune koja je pokrivala Isusovu glavu. Nosila je tu ranu sve do smrti. Rana je bila vrlo bolna i širila je neugodan miris, ali ona ju je smatrala velikom milošću od Boga. Posljednje godine života provela je prikovana za krevet. 22 svibnja 1457. prigrlio ju je Gospodin. Vjernici su pohrlili u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda zbila su se njenim zagovorom, a štovanje svetice se proširilo. Tijelo sv. Rite očuvalo se stoljećima nedirnuto, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Tijekom obreda proglašenja blaženom, tijelo je svetice samo ustalo i otvorilo oči. Papa Leon XIII. proglasio ju je svetom 24. svibnja 1900.
bglavac
edin.kecanovic
