65. SUZE CRVA

 

        Nitko nikada nije vidio ljepše magnolije – ni ljudi, ni ptice, ni oblaci. Iako joj ljepota čaški bijaše nezemaljska, ona je, rascvjetana, žarila i palila sve zemaljsko. I tako rascvjetana, tako najljepša, umirala je od crva duboko u svojemu korijenu.

        Crv je imao jedno veliko oko. Znao je da magnolija umire, i da će on umrijeti s njom. Ali on je imao svoje crvljive razloge. Magnolija nije htjela saslušati njegove razloge, iako se plašila smrti.

        “Umrijet ćeš neslavno – osušit ćeš se i skvrčiti”, uzrujano je psikao  crv. “Nitko te više neće gledati, naprotiv, svi će te zaobilaziti, jer ćeš ih podsjećati na njihov vlastiti kraj”.

        Magnolija je tajno zdvajala, izvijala se granjem i cvatom u nebo, kao da zemlje nema, kao da korijena nema, kao da crva nema. A cvjetovi su joj blistali sve brojniji i sve ljepši. Što je više bolovala od truleži u sebi, to više je zračila mladošću i zdravljem. Iz godine u godinu ona je slušala psikanje u sebi i prevodila ga u nježni porculan svojega cvata.

Nije znala kako se riješiti crva. Bio je u njezinoj najdubljoj srčiki kao smrtonosni uljez. Katkada je osjećala da se prazni ispod kore, da se rijedi njezina mezgra, da je ona još samo vanjska slika što će se svakoga časa urušiti, i da je iznutra sažvakana čeljustima crva, čije je škljocanje i mljaskanje slušala danonoćno.

        Jednoga dana u proljeće, kad joj se činilo da će se stropoštati u praznu sebe, ona se obrati crvu riječima:

        “Dragi moj, shvaćam: ti si u službi mojega cvjetanja. Jer što si okrutniji, to sam ja nježnija, što si mračniji, to sam ja svijetlija. Dragi crve, ja te volim i grlim; moju ljubav i razumijevanje ne možeš progristi”.

        Crv je prestao sa škljocanjem. U nutrini je zavladala tišina.

        “Jesi li tamo”? pitala je magnolija.

        “Da, tu sam”, tiho će crv.

        “Zašto me više ne jedeš“?

        “Rekla si da me voliš“, reče crv poslije duge šutnje. “Je li to istina”?

        “Da, to je istina – volim te. Prihvaćam te. Ti si moj crv. Ti si moj”.

        “Čekao sam da mi se to kaže”, promrmlja crv. “To je bio moj jedini razlog boravka u tebi. Okladio sam se s Bogom. Tražio sam da budem najružniji, najgrozniji stvor. Rekao sam Bogu da me načini takvim kako me nitko nikad dobrovoljno ne bi posvojio. I eto, sad ti, kojoj sam nanio toliko patnje...”

Zagrcne se, zanijemi.

 

Nitko nikad nije vidio suze crva. Kad bi ih vidio, smjesta bi se pretvorio u anđela. Ni magnolija ih nije vidjela. Ali je osjećala kap po kap da u sebi nosi ulaz u besmrtnost.

         

 

        KROZ CRVA U NEBESA...

        PER ....  AD ....