Sve religije svijeta su fenomenu smrti posvećivale veliku pažnju. Premda su je tumačile raznoliko, u njoj su sazrijevale prelazak u drugi, bolji život. Bilo da su smrt smatrale odlaskom u Had, bilo da su je zamišljale kao seobu duša ili kao uskrsnuće privremeno prekinutog života, nikad nisu vjerovale u totalno gašenje žića. Smrt je most u novi i besmrtni život. Ni budistička nirvana nije pravo ništavilo niti to želi biti. Kršćanstvo u smrti vidi samo vrata koja vode u pravi i autentični život.

Nevjernici nisu jedinstveni u poimanju života i smrti. Za većinu je smrt radikalni prekid egzistencije. Iza nje slijedi mrak i ništavilo. Zato je smrt mnogima zastrašujuća i negativna pojava, u svakom slučaju nepoželjna i dvoznačna. Za J.P.Sartrea npr. smrt nema nikakva smisla, a za druge je mračni horizont iza kojega se kriju novi nepoznati svjetovi. S. Freuda je smrt tako fascinirala da ju je stavio uz bok svog erosa (Eros i Thanatos). Govorio je (aludirajući na stari aforizam "si vis pacem, para bellum"): "Si vis vitam - para mortem"!

Znanstvenici nemaju jedinstvenu predodžbu o smrti. Za neke je ona dezorganizacija živog organizma, zastoj tjelesne termodinamike ili pak entropija, tj. izjednačavanje svih životnih energija koje gasi svaku vitalnu dinamiku. Za druge je smrt plod istrošenosti materijalne podloge života ili raspad živih sustava na njihove elementarne dijelove. Za sve pak je rasap egzistencije, uništenje života, bolna tragedija postojećeg svijeta i nerješiva zagonetka bivovanja.

Za medicinu je smrt nepovratni i definitivni prestanak svih bioloških funkcija jednog živog bića. Pojave i stanje nekroze su njezin vidljiv znak.

Ako je umiranje dugi proces koji je njegov posljednji tren? Kad možemo reći da je netko potpuno mrtav? Dijagnoza smrti se uglavnom obavlja prema njezinim vanjskim znakovima U starijoj dijagnostici uzimali su se u obzir tri glavna simptoma smrti: 

1. prestanak disanja (apnea, ustanoviva pomoću zrcala
2. prestanak cirkulacije krvi i rada srca
3. zamrlost svih organa, hlađenje, nepokretnost, areflexija, atonija, opća nekroza.

Otkrićem novih tehnika reanimacije došlo se je do još jednog, i to najvažnijeg, dokaza smrti, tj. do prestanka rada mozga (mors cerebralis, brain death, coma depassee).

Čovjek je sigurno mrtav tek onda kad u njegovu mozgu prestanu svi električni impulsi, barem za 20 minuta, što se dokazuje elektroencelografijom (EEG na nuli). EEG mjerenja treba ponavljali kroz najmanje 12 sati. Tada je nulta reakcija mozga sasvim siguran dokaz smrti.

Ukoliko EEG mjerenja nisu izvršena, može se upasti u pogibelj prerane konstatacije prestanka života, dakle prividne smrti, što nije rijedak slučaj. Kod prividne smrti je reanimacija još moguća, kod stvarne i potpune nije više učinkovita. Ni tzv. klinička smrt nije sasvim pouzdana ako nismo dosljedni i ustrajni s enlektroencelografijom. Ako prestane rad samo sive moždane kore, gubi se svijest i pokretnost, nema više komunikacije s okolinom, ali mogu preostati još neke čovječje funkcije u stanju minimalnog vegetativnog života, zapravo životarenja. Kad prestane svaki rad čitavog mozga, i život potpuno prestaje (whole brain death).

Smrt dakle nastupa ireverzibilno kad umre i posljednja živa stanica tijela. Postoji naime, mogućnost da pojedini organ neko vrijeme preživi opću smrt, tj. smrt ostalih organa. Svi organi ne umiru skupa ni odjednom. To otvara put etičkoj dozvoljenosti presađivanja organa i umjetnog podržavanja života pojedinih udova. Stoga autopsija, balsamiranje, hibernizacija, kremacija ili ukop leša nisu dopušteni dok nije stručno dokazana definitivna smrt organizma u cjelini. Prognoza smrti na temelju samih vanjskih simptoma još nije i sigurna dijagnoza.

Smrt se može promatrati i s mnogih drugih vidika, npr. kulturnih, religioznih, moralnih, društvenih, etnoloških i ekonomskih. Njome se bavi i posebna znanost, zvana tanatologija (thanatos = smrt). Ona je zapravo interdisciplinarna znanost u kojoj se dodiruju i susreću biologija, antropologija, etnologija, etologija, medicina, religija, psihologija, sociologija, pravo i moral.

Kada bi smrt bila samo neminovna prirodna pojavnost bila bi suvišna i medicina i liječenje i bolnica. One imaju opravdanje jedino ako i život ima opravdanje. A Život ima opravdanje ako mu ga daje i dopušta njegov svršetak.

Smrt je kruna života, i ako ona ima neki dublji smisao, isplati se živjeti i boriti se za život.

U toj teškoj životnoj borbi samo nam vjera u smisao   pruža pravu pomoć.

Pri pomisli na smrt važno je znati da ona nije uništenje našeg bića i naše osobnosti. Ona samo unosti neke novosti i promjene u starom načinu bivovanja. Tjelesna protežnost prestaje, ali duševna sloboda počinje. Nismo više vezani ni vremenom, ni prostorom, naš duh doživljuje posljednje čišćenje i ulazi u beskrajne prostore vječnosti.