Ono malo živosti ljudske, naiskap, bez urečenih datuma kao da nestaje samo od sebe, kao da života i nije bilo, a tako si život volio. Jeste, u  tebi  Sergeju još i danas protiče negdanji pir mladenačkog i nabreklog  čela,  taj pir, taj život osjećam u sebi, nudim ga neka izmami robijaški  ogrtač  i orglicu suputnika iz daleke daljine. Ja sam uskrsnuće  pjesničko  poimao kao rađanje nedozrelog štiva, ali u tebi ono Sregeju  jeste plod  čvrstine iz godišta mnogih, kada drugi nisu bili kadri ni da  sebi kažu;  pjesniku ponudi najtopliju postelju u svom malom srcu, a iz pjesničkih  grudi vazda ćeš čuti ozebli protok gomilanja - bogatstva,  za tebe nejaki  čovječe. Tepsiju ti nudim čovječe, na kojoj je Sergej  ostavio bogate plodove,  da nahraniš taj žedni divlji konj pod tvojom  smrdljivom kožom. Dao si  Sergeju vremenu izazov. Dao si povorci cipele da mokre  noge utopli u tvojoj naiskap uzetoj živosti. Otići od tebe, bez zbogom,  dali bi groblju križeve zlatne, a tvoj grob trpi samo  onaj zahrđali  ruski križ načet sa dvije strane, sa dva stoljeća.
Sagraditi mjesto za  počinak treba imati stoljetnu privilegiju, treba  biti Jesenjin...treba  biti ČOVJEK i pobjedio si SMRT...pobjedio si  hladni zlatni križ današnje epohe, današnjeg jada...kada evo idu k 
tebi, unazad, preko stoljeća  preskaču i tabani im se žare, oni su samo POVORKA, a ti si POJEDINAC,  ŽIVOT, PJESMA, (MANGUP).

Zadar, 1983.