Još i danas zamiriše trešnja,
u proljeće kao davno prije.
Jedna trešnja danima daleko,
tamo gdje me već odavno nije.

Rekao sam kad poći sam mor'o,
uzmite mi i kuću i njivu,
samo trešnju ostavite staru,
kad navratim da je vidim živu.

Šta to ima u ljudima tužno,
da ulaze u tuđe živote.
Ko to živi u prošlosti mojoj,
a još nije umro od sramote.

Rekao sam u vjetar sam prič'o,
nikog nije bilo da me čuje.
Lijepu pjesmu ne voli baš svako,
neko baca kamen na slavuje.

Šta to ima u ljudima tužno,
da ulaze u tuđe živote.
Ko to živi u prošlosti mojoj,
a još nije umro od sramote.

Nije nebo ovo što vam nude,
nije sunce od zlata i moći.
Kad bi mogli prodali bi Boga,
njima niko ne može pomoći.