Šta mi rade - u dućanu

Ja sam ciljani kupac. Uvijek kupujem samo on što mi je potrebno i nema šansi da me netko nagovori na neku nepotrebnu kupovinu, samo zato što je sposoban trgovac, makar je danas takvih malo i o njima ću riječ-dvije.

Ulazim u trgovinu odjeće. Ne volim baš kupovati odjeću jer uvijek imam problema s veličinama, pogotovo u novije vrijeme: kineske veličine (to je valjda krojeno za Pigmejce), talijanske veličine, ostale(nepoznate) veličine. Zato mi uvijek treba pomoć.

Prodavačice me okrznu pogledom i valjda procijene da nisam mušterija, pa nastave brbljati i tiho se hihotati. Malo se vrzmam okolo, ali one ne trzaju. U ljutnji i revoltu krećem prema vratima, jer me ignoriranje vrijeđa, ta ja u trgovinama ostavljam svoj novac. Odlučijem se za plac gdje je ipak najviše artikala sa univerzalnim oznakama "S", "M", "XL", "XXL" koje ipak razumijem.

Već sam na vratima, kad do mene doleti snebljiva rečenica: "Mogu li vam pomoći?"

"Više ne možete" - odbrusim ljutito i izađem na vrelinu dana.

Svraćam u pekarnicu po mali kruh., tamo me pak napadnu, nemaju vremena čekati ni da smislim bih li još nešto uz taj kruh. Odustanem od kruha, imam još pekarni do kuće.

Kakve ekstremne razlike u razmaku od samo desetak metara. Oba slučaja su negativna i vrlo loša po posao. Uči li itko te ljude normalnom i poslovnom ponašanju?

Vani već treperim od ljutnje. Imaju posao i ne rade ga kako treba. Neka prepuste mjesto ljudima koji bezuspješno traže posao i bili bi sretni da ga dobiju, a sigurno bi ga bolje radili i čuvali.

Baš se ljutim. Znam ja da su njihove plaće male, ali ovakvim radom ne mogu ni biti veće. Na ovaj način ne zarade ni za sebe ni za svog poslodavca.

Mumljam sebi u bradu, da bi bilo najbolje postati tajni kupac i tako nešto i zaraditi, prodavači bi možda postali bolji, a moja ljutnja i nezadovoljstvo bi bili manji.

Zadajem sebi obećanje da ću to i napraviti.

Ponavljam do kuće svoju mantru: ZABRANJENO SEKIRANJE i odmh se osjećam nekako smireno, nekako ZEN.