NEVIDLJIVOST

Žalim se doktoru na iscrpljenost, umor, odsustvo veselja i pitam jesam li u depresiji. On me pogleda i ozbiljno ustvrdi da nisam, samo se previše brinem i u veikom stresu sam.

Molim ga neki lijek, on mi kaže da ne trebam lijekove, ali da mi treba zabraniti sekiranje. Objašnjavam mu da to nije moguće u okruženju u kojem živim.

Da se razumijemo, pričam o ljudima koje svakoodnevno susrećem.

Većina njih su normalni, neki čak i srdačni, ponekad i pretjrano, ali imam nekoliko egzemplara koji, ako me baš ne mogu izbjeći, onda gledaju kroz  mene, kao da  me nema. Ja na aroganciju loše reagiram i svaki put se uzrujam. Što je najgore, svaki put se pitam je li možda neka krivnja u meni?

Idem polako, šetajućim korakom doma. Na pola puta do kuće pored mene prođe suseda N. N. parajući nebo nosom.  Baš joj prezime odgovara. Prođe pored mene "k'o pored turskog groblja".

Kosne me to oko srca, ali se sjetim doktorove preporuke: ZABRANJENO SEKIRANJE!

Donesem momentalnu odluku: Od danas s takvima vježbam NEGLEDANJE. NEVIDLJIVOST   mi je izgleda urođeni dar, NEGLEDANJE  moram naučiti.

Možda jedino tako mogu provesti u djelo doktorov naputak: ZABRANJENO SEKIRANJE