-Zlatane, Vi ste predstavili svoju teoriju u više volumena pod naslovom „Kozmologija zlatnoga prstena“ koja je objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com u Zagrebu. Kada je zapravo nastala ideja cijele vaše teorije i koliko se već dugo bavite tom problematikom?

 To je točno, cijela ta teorija kojoj sam dao ime Rex-Kovač, objavljena je u Zagrebu, ali bih htio reći da se na njoj još uvijek radi. Ja sam dobar dio svog posla obavio, sada je na redu moj sin Ezra koji bi trebao kompletirati cijelu tu teoriju. U tom pravcu je on već napravio jedan dio svog posla, ali je još toga ostalo nedovršeno. Ne vjerujem, da ću biti svjedok ugledati cijelu tu teoriju, ali sam zadovoljan sa činjenicom, da je veliki dio te teorije zgotovljen. Ovom problematikom se bavim već preko 40 godina, a počeo sam kao dijete, iz dječjega interesa i radoznalosti pa sam proučavao mrave i ponašanje mravi u šumi Marijan u Splitu. Kasnije sam taj interes prenio i na moje dijete tako da je i on bio jako rano upoznat sa mojim preokupacijama. Znači, dugo se na toj teoriji radi, a ja sam uzeo u zadatak, da ispitujem ono što je ‘’veliko’’ znači probleme našeg Svemira i kozmičkih procesa koji vladaju, dok je Ezrin interes prema ‘’malome’’ što je predmet molekularne biologije kojom se on bavi već desetljeće.

 Je li moguće pomiriti ta dva svijeta, baš ne znam, ali mi pokušavamo nešto u tom pravcu. Recimo kada je riječ o suvremenoj biološkoj metodi kloniranja, onda se obično uzima mala ljudska stanica koja se izlaže malom električnom snopu i onda počinje rast te stanice, razvija se jedna teleologija te stanice i života općenito. Sličan proces imamo i na planetu Zemlja koja je kao i ta ljudska stanica izložena udarima munja i električnim pražnjenjima iz oblaka. Već se iz ovih natuknica daju vidjeti neke analogije koje vrijede za ljudsku stanicu i za našu planet Zemlju.

 

Tesla je na primjer tome dodao svoju zavojnicu u njegovoj ideji prstena oko Zemlje gdje se onda na površini inducira magnetsko električno polje, jer je riječ o zavojnici oko magneta, a Zemlja je jedan takav veliki magnet. Znači, moguće je stvoriti sliku ‘’velikog’’ i ‘’malog’’ koje je jedinstveno po tome, da električna pražnjenja pokreću teleološke procese koji dovode do razvoja cjelokupnog života na Zemlji. Trebalo je, dakle, jako puno vremena, da bi ove ideje sazrele i da bi se kreirala jedna takva  teorija o kojoj govorim. Ona podrazumijeva i Ezrin rad koji još uvijek traje, a kada će cjelokupna teorija biti gotova, na to pitanje ne bih znao odgovoriti.

 - Koliko je Vaš život u Hrvatskom Prigorju doprinio tome, da se ta teorija i dalje razvija?

 Pa istina je da je naš život u šumi u Kraljevom vrhu značajno doprinio u razvoju te teorije. Mogao bih štoviše reći kako se cijela ta teorija odnosi na šume Medvednice kao što je istina, da nas je taj život u šumi odredio za čitav kasniji naš život i mene i Ezru, a to se najbolje pokazuje u njegovom izboru zanimanja kao biologa, a mene kao pisca koji izlaže svoju teoriju koja je najvećim dijelom nastala u tim šumama. Mi smo živjeli izloženi jakim prirodnim uticajima vremena, velikim hladnoćama i snijegovima zimi i velikim vrućinama i sušom ljeti, imali smo svoj potok u kojem smo se kupali i lovili bjelouške, imali smo šumu u kojoj je znalo biti nanosa suhog opalog lišća do metra visine, imali smo staništa tetrijeba i fazana, prolazili smo pored slijepića i guštera koji su divili svojom veličinom, znali smo za barice vode u kojima su se brčkali daždevnjaci i kreketale žabe, bojali smo se otrovnih gljiva, a hranili se puževima i prigorskim ‘’turčinima’’- to je jedna jako ukusna gljiva bijele boje, a crvenog klobuka. Zimi smo oduševljeno gledali grane velikih kestena i hrastova koje su se savijale pod težinom nakupljenog snijega. Bilo je divno! Bilo je teško i lijepo! I iz toga života u šumi nastalo je jedno mnoštvo ideja koje sam onda kasnije pokušao obrazložiti u svojoj teoriji, ali ne znam jesam li u tome baš uspio. U svakom slučaju, istina je da je najveći dio te teorije u ovom mom dijelu iznikao na interesu za šumu i na ljepoti Kraljevoga vrha .

 - Kako i sami kažete, počeli ste sa pitanjima o mravima kao dijete. Što to zapravo Vama danas znači?

 Da, počeo sam sa zoološkom problematikom i uopće je moj život od malih nogu bio usmjeren prema zoološkim pitanjima, a ta je ideja kasnije prevladala i kod mog sina. Mislim općenito da djeca imaju taj interes prema fenomenima života i tom svijetu kojim su okružena. Kasnije je taj interes proširen i ja sam imao u neku ruku veliku sreću, da sam mogao nastaviti sa tim interesom, jer se on kod dobrog dijela ljudi gubi u kasnijim godinama. Tako sam s entomološkom problematikom nastavio na studijima u Zagrebu kad sam došao u posjed velikog rada poznatog hrvatskog zoologa Ive Matoničkina koji se zvao „Beskralješnjaci, biologija viših i nižih avertebrata“ iz 1978. koji je služio u to vrijeme kao udžbenik iz biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i na onim studijima na kojima se izučavala biologija. Tu sam se mogao susresti sa čisto stručnim pitanjima koji se vezuju za entomološku problematiku, ali sam također imao u svojoj biblioteci i Brehmovu zoologiju kod koje se cijeli jedan volumen odnosi na život insekata, međutim, on mi nije bio dostupan, jer je bio štampan na gotici i jer je bilo riječ o izdanju u Leipzigu iz 1884.

 Ezra je na primjer značajno također utjecao na mene svojim dječjim pitanjima i svojim dječjim interesom što je meni davalo poticaja, da i dalje nastavim sa svojim radom. Na primjer on bi me pitao: ‘’Tata, da li trut može ubosti?’’ i na taj način mi otkrivao skrivenu problematiku kod Darwina iz „Postanka vrsta“, jer se s insektima bavio i Darwin kad je na primjeru neutralnih i neplodnih insekata vidio zamjerke teoriji prirodnog odabiranja u njezinoj primjeni na insekte.

Tako je sa teorijom o mravima bio Ezra upoznat od malih nogu, jer smo zajedno istraživali i kolonije mravi na Medvednici i Kraljevom vrhu i tu sam ga također prvi puta upoznao s australijskim buldog mravom kada sam mu čitao prvu knjigu Schopenhauerove knjige „Svijet kao volja i predstava“ gdje on piše o buldog mravu pa uočava neke neobičnosti kod tog mrava. Mnogo godina kasnije već u Australiji Ezra je pronašao tog mrava u šumama u blizini Melbournea pa je rekao: ‘’Znaš, tata, oni jako štipaju’’ i on je štapićem uspio presjeći jednog od njih i onda je počela neobična borba izmedu dijelova istoga mrava. Schopenhauer je o tome razmišljao u kontekstu teorije homo homini lupus pa je onda zaključio, da je čovjek sebi možda i najveći neprijatelj, da mu ne treba netko drugi.

 Pa mogao bih danas reći kako je čitav Ezrin put bio zapravo lutanje za tim buldog mravom i mi kao da smo došli u Australiju u potrazi za njim. Znači, taj problem mrava prisutan je i danas i on se nalazi zastupljen u mojoj teoriji, ali i u teorijama drugih autora prije svega s anglosaksonskog područja od vremena Briana Wilsona i njegove sociobiologije do suvremenih kritika sociobiologije kakvu na primjer nalazimo kod Goodwina. To je, dakle, jedna velika suvremena tema oko koje se spore danas najpoznatiji entomološki stručnjaci. Međutim, to nije samo teoretska problematika gdje se ogledaju različiti teoretski pristupi, nego je također i stanovita ideološka i politička diskusija, jer se postavljaju pitanja o načinu organiziranja suvremenih društava i pitanju da li pri tome treba pronalaziti neke analogije sa svijetom životinja. Ja osobno mislim da ne treba.

 Mislim, da se ljudska zajednica i ljudsko društvo značajno razlikuje od društava koje nalazimo u životinjskim zajednicama. Mnogi opet ograničeno i primitivno vide u čovjeku i ljudskom društvu samo životinjske karakteristike. Odatle se naravno postavlja i pitanje o granicama Darwinove teorije i pitanje njena nepravednog i nepotrebnog proširivanja na ljudsku zajednicu i pitanja ljudskog društva, jer je ono po svim elementima jako specifično i jako se razlikuje od svijeta društava koje nalazimo kod životinja.

 Za mene osobo to znači jedno izuzetno važno političko pitanje također i način opredjeljivanja za progresivne socijalne solucije, dakle, prema jednoj ljudskoj zajednici gdje će solidarnost između njenih članova, kooperacija i altruizam biti vodeće snage socijalnog razvoja.

 - Kako usaglašavate ovu problematiku sociobiologije sa kozmološkim pitanjima kojima se bavite u „Kozmologiji zlatnoga prstena“?

 Pa to je jedno značajno pitanje. Ja vrlo često razmišljam o kozmosu na način, da tu ne postoji neki nered, nego da sve ima neku svoju svrhu, a da je cijelo nebo zapravo jedan takav sistem svrha i često mi pada na pamet sraz galaksija gdje se zapravo ništa destruktivno ne događa, nego one prođu jedna kroz drugu ili zajedno poprime nove karakteristike. Međutim, pristajem na to da ima i materije i relacija koje ne poznaju fizičku teleologiju, nego je riječ samo o slijepim silama prirode. Ja pristajem i na tako nešto, ali je srodnost ovih područja i na pitanjima entropije.

 Mislim da se Wiener time jako dobro bavio i to prije dosta vremena. On je krenuo od ideje, da je prirodna statistička tendencija sam nered i tendencija da se uveća entropija izoliranog sistema kao što se izlaže u drugom zakonu termodinamike. Međutim, mi ljudska bića nismo izolirane jedinke, nismo izolirani sistem, nego uzimamo hranu koja generira energiju izvana i dio je većeg svijeta koji sadrži izvore naše vitalnosti. Postoje neki jako važni momenti, neke jako važne istine života, a to je da se on hoće prezervirati, da se hoće multiplicirati i da se hoće organizirati i na svim ovim područjima ljudskog života kibertnetika može dati zadovoljavajuće odgovore i na planu prezervacije i na planu multiplikacije i na planu organizacije ljudske zajednice.

 On, dakle, proučava sredstva komunikacije i izmjenu informacija između čovjeka i stroja, između stroja i čovjeka i između stroja i stroja. Kozmologijska funkcija kibernetike bi, dakle, bila u suprotstavljanju entropijskim tendencijama u prirodi, u antientropijskom događanju koje se protivi neredu i razaranju organiziranog zbivanja kojem prema drugom zakonu termodinamike teži cjelokupna priroda. Kao ‘’džepovi’’ u kojima opada entropija, strojevi i ljudi su istovjetni ili slični i na toj istovjetnosti bazira se kibernetika tj. njena mogućnost, da između njih uspostavi komunikaciju.

 U modernijim izvedenijim varijantama kao znanost o upravljanju složenim dinamičkim sistemima kibernetika se shvaća kao efikasan regulator, spona i na neki način utemeljenje pojedinačnih znanosti čime je filozofija istjerana sa toga mjesta koje je ona još do skora pridržavala. Morao bih još k tome reći, da je kod nas o tome prvi pisao Vanja Sutlić, a onda su kasnije slijedili mnogi drugi.

 Dakle, ta je spona na pitanjima kibernetike odnosno na pitanjima antientropijskog zbivanja koje se protivi neredu i razaranju organiziranog događanja. Odatle se govori i o socijalnoj entropiji i postoje neki pokazatelji te entropije pa ako uzmemo naš primjer iz bivše države u vrijeme sloma starog režima, onda vidimo na primjer rast suicida među mladim ljudima, proces inflacije, opći kaos, bezakonje, javašluk. Znači, vidimo proces totalne destrukcije organiziranog događanja, totalni proces destrukcije ljudske organizacije sve, naravno, dotle dok je ne smijeni nova organizacija, a to se na primjer dogodilo u Hrvatskoj.

 Znači interes je nikao na podlozi naših aktualnih životnih događanja, to nije bio samo teoretski interes, nego i pitanja na koja je svatko kod nas tražio neke odgovore. Neki su do tih odgovora došli, a mnogi nisu, nego su nastavili sa svojim životima kao da se ništa posebnog nije dogodilo. Ja sam sa svojom obitelji na primjer bio prisiljen napustiti domovinu i to kako bih biološki opstao, a mislim da nismo usamljen slučaj u tome.

 - I konačno, postavila bih vam pitanje kako Ezra danas doživljava vašu teoriju?

 Pa Ezra trenutno radi na pitanjima nano medicine koja je u uskoj vezi sa kibernetikom. Znači, on je u neku ruku u samom središtu kibernetičke problemtike. Ja sam ga jednom prilikom pitao, da li je moguće neurone koji postoje u ljudskom tijelu shvatiti bitovima informacije, jer je to bila jedna teza o neuronskom čovjeku suvremenih autora iz područja biokibernetike, a na što mi je on naveo primjer mišića kod oka gdje jedan neuron izaziva reakcije pokretanja oka daleko preiznije, nego oni kod pokretanja mišića nogu. Pa mi je objasnio, da je neuron mnogo složeniji od naših današnih strojnih elemenata kao što su na primjer tranzistori, mnogo složeniji i mnogo kompleksniji i da je veliko pitanje i velika teškoća svoditi ljudski život na mehaničke, strojne reakcije. Međutim, riječ je doista o jako složenim problemima bio-informatike, a ja to područje ne poznajem dovoljno, ako imam uopće i neku ideju o tome. To je ipak područje medicine i biologije kojim se ja nikada nisam bavio, ali je postao predmet interesa mog sina koji se s entropijskim sistemima suočava na jednoj drugoj razini od one na kojima sam ja svojevremeno radio. Kako to pomiriti između sebe, to će vjerojatno biti pitanje na kojem će Ezra raditi u svom daljnjem teoretskom i praktičnom poslu.

 - Kako Ezra doživljava tu teoriju?

 Pa ona je njemu interesantna. On na primjer ne misli, da je Zemlja čvrsti magnet, kako to ja nekada primitivno navodim, poveden Gilbertom, nego misli da je riječ o tekućoj masi koja je cijelo vrijeme u pokretu i koja se kreće i zbog toga producira magnetizam. Znači, njegov pogled je daleko složeniji od moga, ali sve u svemu on misli da je teorija jako lijepa, da je interesantna, ali ne želi biti zarobljen sa njom, nego želi raditi prema vlastitim intencijama i vlasitim zamislima. Naravno, to je njegova sloboda da u znanstvenim pitanjima ide svojim putevima, a ako oni korespondiraju sa putovima njegova oca, to je onda boljitak za obojicu. Ja ne mislim biti smetnja njegovom osobnom individualnom razvoju.

 

Razgovor vodila  Jadranka Varga