Posve je razumljivo da bi svaki čovjek želio slijediti neki svoj uzor.

Ideali su u načelu pozitivni, imaju snagu poticati naš rast; trebamo ih, kako bismo bili izmamljeni iz svoje mlitavosti. Ali mnogi se na žalost poistovjećuju sa svojim uzorom u tolikoj mjeri da više nemaju hrabrosti prihvatiti sebe onakve kakvi jesu; oni se protive prihvatiti svoju stvarnost. Misle da bi u drugih ljudi bili omiljeni, da bi ih drugi prihvatili samo kad bi im mogli predočiti nešto osobito, kad bi nešto mogli bolje od drugih. Tako se gotovo stapaju sa svojom predodžbom o sebi onakvima kakvi bi željeli biti. Mnogi su opsjednuti iskonskom nevjericom da neće biti prihvaćeni onakvi kakvi jesu.

Oni sebi govore; Kad bi ti znao kakav sam stvarno, ne bi me više mogao prihvatiti.

Ili; Kad bi ljudi znali kako u meni izgleda, ne bi me poštovali.

Potrebna je poniznost, kako se ne bismo predali toj iskonskoj nevjerici, pali u stupicu.

Potrebna nam je hrabrost, kako bismo mogli prihvatiti vlastitu istinu i vlastite loše strane.

Da to boli.

Ali proricanje odnosno nepriznavanje  nije put od sreće i unutarnjeg mira.

Ponizno prihvaćanje vlastite istine vodi mnogo prije do spokoja srca.

 

Ni na što sebe ne prisiljavaj!

Tko sebe na nešto prisiljava i pritom od sebe pretjerano mnogo zahtijeva, na putu je svojoj vlastitoj sreći.  Starogrčki mitski lik Prokrust sve je drugo nego simbol sreće: Prokrust, drumski razbojnik, stavljao je svoje žrtve na krevet, a zatim onima koji su bili dulji od njega, odsijecao noge, a one koji su bili kraći, istezao na nakovnju, kako bi ih prilagodio mjerama svog kreveta.

Jedni i drugi umirali su pri tom radikalnom zahvatu. Prokrustov je krevet postao izrazom koji se koristi za previsoke ideale kojima sebe preopterećujemo, kojima sebe toliko rastežemo da pritom gubimo život; ubijamo se silnim pretjeranim zahtjevima što ih sami sebi postavljamo. Ali taj izraz vrijedi i za to da sebe omalovažavamo, da se neprestano mrcvarimo osjećajima krivnje i umanjujemo si vlastitu vrijednost, to je jednako štetno kao previsoki ideali.

 

Savršenost

"Budite savršeni", kaže se u Bibliji. Ali mora se pozorno slušati što se tamo misli i kaže. Zacijelo se ne traži zaslijepljenost savršenošću kao u perfekcionista.

Ta riječ "savršen", grčki "teleos", znači zapravo biti potpun, čitav, biti usmjeren k nekom cilju; riječ "telos" dolazi iz biblijskog govora i izvorno znači "upućen u Božju tajnu".

Upotrebljavamo li za to naš pojam savršenosti tada griješimo. To su već poznavatelji latinskog pogrešno shvatili, jer od njih potječe prijevod: "perfecti estote, budite savršeni".

Ali biti savršen je nešto drugo nego "biti posve potpun" u kontekstu s "poput vašeg nebeskog Oca čije sunce sja nad dobrima i nad zlima".

On povezuje oba pola - svjetlost i tamu, dobro i zlo.

 

Isječak iz knjige Maleni koraci prema istinskoj sreći, Anselm Grun