Nije li zanimljivo da su gotovo svi ljudi, dok se prisjećaju svoje prošlosti, preplavljeni snažnim osjećajem nostalgije, a vrlo često i otvorenog žaljenja zbog toga što su određeni događaji "prošli", bili oni "pozitivni" ili "negativni"? Nije li, jednako tako, još i zanimljivije to da je u samoj ljudskoj prirodi da se lakše prisjećamo lijepih, ugodnih i pozitivnih iskustava u životu, dok one ružne, odnosno negativne u pravilu zanemarujemo i gotovo automatski filtriramo. Vjerojatno ste čuli ljude kako, govoreći o svojoj prošlosti kažu: "To su bile zlatne godine", iako, u suštini, dok su ih živjeli, činile su im se možda podjednako teške i problematične kao i sadašnjost. Ako pogledate, vidjet ćete da u retrospektivi, negativni događaji kao da nemaju takvu težinu, nemaju takvu snagu, njihov žalac više nije tako bolan, bez obzira koliko su nam se u tom dotičnom trenutku činili teškima. Kada se prisjećamo, doživljavamo ih kao besmislene i nevažne. Sjećamo se i vrednujemo samo lijepe i radosne trenutke. U suštini, onaj zajednički osjećaj, ona temeljna želja koja leži u pozadini svih naših sjećanja je ta da bismo htjeli vratiti prošlost i proživjeti sve to ponovo kad bismo imali priliku. Vjerojatno ne postoji osoba koja ne bi prihvatila priliku da se vrati i ponovo proživi svoj život, ili barem jedan njegov period. Bez obzira na sve poteškoće, bez obzira na sve loše što se dogodilo, ta želja u nama je jača od svega. Tu nam se javlja osjećaj vrijednosti našeg života, tu ga počinjemo cijeniti. Gabi Novak je taj osjećaj savršeno izrazila u pjesmi "Pamtim samo sretne dane". Što nam to govori? Zašto svoju prošlost u retrospektivi smatramo tako dragocjenom, tako predivnom u odnosu na našu sadašnjost? Iz vrlo jednostavnog razloga. ZATO ŠTO JE NAŠA PROŠLOST LIŠENA BRIGE, LIŠENA STRAHA, ZATO ŠTO NAS NE MOŽE POVRIJEDITI, NE POSTOJI PRIJETNJA, NAŠA PROŠLOST JE SIGURNA! Brige i strahovi ne postoje u prošlosti, ne mogu nas dotaknuti i zato svoju prošlost s odmakom možemo sagledati upravo onakvom kakva ona jest – savršena, sveta, veličanstvena, zlatna... Shvaćate li? DOK PROMATRAMO SVOJU PROŠLOST, MI GLEDAMO OČIMA DUŠE, OČIMA SRCA, ODATLE IZVIRU SVI TI ISKONSKI OSJEĆAJI, IZ NAŠEG SEBSTVA KOJE, OSLOBOĐENO UMA, PREPOZNAJE DA JE U ŽIVOTU VAŽNA JEDINO LJUBAV KOJA SE IZRAŽAVA KROZ RADOST POSTOJANJA, A SVE SU DRUGO OPSJENE.



NAJVEĆA LEKCIJA KOJU NAM PROŠLOST MOŽE POKLONITI JE U TOME DA NAM POMOGNE PREPOZNATI VAŽNOST I VRIJEDNOST NAŠE SADAŠNJOSTI! Ona nam upravo želi reći: "Postani svjestan dragocjenosti ovog trenutka u kojem SADA živiš. Kad odbaciš brigu i strah, shvatit ćeš da je tvoj život predivan, svet i veličanstven. Budi svjestan svoje sadašnjosti dok se ona događa! Budi prisutan u njoj cijelim svojim bićem i pokloni joj najbolji dio sebe. Jedino tako ćeš istinski živjeti, a sve drugo je životarenje."

Pregledavajući svoju prošlost, jasno možemo uvidjeti besmisao brige i straha s kojima si nepotrebno zagorčavamo i opterećujemo život. On nam se nameće kao razumljiv sam po sebi. Primjerice, brinete li se danas zbog onih stvari zbog kojih ste prije deset-petnaest godina čupali kosu i mislili da ih nikada nećete riješiti? Naravno da ne! Štoviše, kad bi vas netko upitao zašto se danas ne brinete oko toga, smatrali biste to pitanje samo po sebi besmislenim i odgovorili da bi tako nešto bio potpuni gubitak vremena, zar ne? I naravno, bili biste potpuno u pravu! No sada se postavlja temeljno pitanje: U čemu je razlika između onoga što zovemo "prošlost" i onoga što zovemo "budućnost"? Razlika je jedino u našem umu! Prisjećajući se prošlih događaja i postupaka, obično kažemo, "Da sam barem onda znao ono što sada znam, ne bih se uopće živcirao, ne bih se brinuo ni sekunde nego bih potpuno uživao i radovao se u svakom trenutku. Ionako je na kraju sve ispalo baš onako kako je trebalo." Ta uzaludnost brige također se jasno očituje i u trenutku smrti neke osobe. To je trenutak u kojem, barem nakratko, svatko dodirne suštinu života. Oni oko nje koji su ju poznavali tada obično kažu: "Mogao sam više vremena provesti s njom/njim, mogli smo si biti bolji, mogli smo se više smijati i družiti. Zašto smo se uopće svađali? To sad ionako više nije važno!" Razlog zbog kojeg to sada s lakoćom možemo uvidjeti a nismo mogli u trenutku dok se to događalo je upravo u tom promatračkom ODMAKU, u toj smirenosti i potpunom nedostatku straha i brige koji nam omogućuje jasan pogled. TO JE TO!

Briga proizlazi iz straha i sumnje našeg uma da stvari neće biti u redu, da smo ostavljeni na cjedilu, na milost i nemilost slučajnostima i hirovima neizvjesne budućnosti, da nas nešto na svakom koraku i svakog časa može povrijediti, i zato um neprestano dršće i osjeća potrebu da mora nešto hitno poduzeti, učiniti, promijeniti, prisiliti, utjecati na ishod okolnosti i događaja. Upravo zato budućnost predstavlja nepresušni generator briga za naš um.

Jedini način da se riješimo brige je razvijanje povjerenja u Život. To je povjerenje koje proizlazi iz shvaćanja da postoji već odabrani scenarij, da smo si glavne životne smjernice već zadali, prije nego što smo došli ovdje, da je scenarij našeg života pažljivo i detaljno razrađen i da se sve događa s razlogom i višom svrhom. Jednostavno dopustite stvarima da se odvijaju, poželite im dobrodošlicu i pokušajte ništa ne siliti. Odbacite brige i prepustite se, potpuno sigurni i mirni da će se, dok izražavate bezuvjetnu ljubav ovdje i sada dogoditi samo najbolje stvari za rast vaše duše. Jer, ništa se ne događa slučajno. Ako ste nešto odabrali iskusiti, tada ćete to iskusiti, a ako niste, tada nećete. Zato prihvatite sve takvo kakvo je. Stvari se ne događaju "tek tako". U svemu tome postoji jedan viši smisao. Promatranjem svoje prošlosti lako možete doći do tog uvida, tu ćete vidjeti obrise tog šireg plana. To je stanje u kojem ne morate imati sve odgovore, ne morate se grčevito boriti kako biste održali kontrolu nad svakim aspektom svog života jer shvaćate da vi niste činilac, nego da ste vođeni, da će se život uvijek pobrinuti za vas, čak iako u određenim okolnostima niste u stanju shvatiti kako će se to točno odigrati i manifestirati! Vaš čin svjesnog prepoznavanja toga je onaj koji će vam donijeti mir. Što ste više u stanju prihvaćanja, to se više usklađujete sa voljom svog višeg sebstva, svog istinskog sebstva. Jedna duboka i temeljna sigurnost će se usidriti u vama, pouzdanje i povjerenje u kojem će sve brige otpasti same od sebe. Jedino tako ćete se trajno osloboditi straha koji u vama stvara uvijek nove vrtloge brige i tjeskobe. Znam da to predstavlja jedan od najvećih izazova za bilo čiji ego, no kad iskreno i potpuno otpustite potrebu da kontrolirate život i prepustite se u ruke Ljubavi, doživjet ćete nešto predivno i oslobađajuće. Doći ćete do iznenadne i zapanjujuće spoznaje: uvidjet ćete da je sve baš onakvo kakvo treba biti!


Ako ovog časa, dok čitate ove riječi, osjetite iznenadni revolt, ljutnju, bijes, ako osjećate da ne možete prihvatiti tu ideju kao svoju istinu, ako zazirete od pomisli da je sve savršeno i upravo onakvo kakvo treba biti, to je zato što se vaš ego osjeća ozbiljno ugroženim i izazvanim. Ego nikada ne može izgovoriti ovu gornju rečenicu! Jer, jednom kad bi ju izgovorio, njegova vladavina nad vama bi prestala, njegovo postojanje više ne bi imalo smisla i to bi bio njegov kraj. Ako je sve u redu, nema potrebe za prosuđivanjem, ako je sve u redu, nema potrebe za brigom, ako je sve u redu, nema potrebe za kukanjem, ako je sve u redu, nema potrebe za strahom.

Zato, svaki put kad vas obuzme briga i tjeskoba, kad ste nervozni, nemirni, jednostavno pokušajte promotriti svoje reakcije! Postanite ih svjesni! Načinite taj svjesni odmak i zapitajte se: "Koji strah leži u korijenu te moje brige?" Jer, svaki otpor i svako protivljenje uvijek proizlazi iz straha. Dok ne postavite to ključno pitanje, nikada nećete pronaći lijeka za svoje stanje. Jeste li primijetili da, što se više opirete svom strahu, taj strah postaje sve jači? Što više zazirete od njega, što mu više negativne energije šaljete, što se više borite protiv njega, što mu više prkosite, to ga više hranite a on postaje sve veći i teži, sve kompleksniji, sve dublje vas uvlači u sebe! I što se više približava trenutak vašeg najvećeg straha, vi ste sve napetiji. No, u trenutku kad otpustite borbu i prigrlite svoj strah, kad ga prihvatite, dolazite do jednog od najintrigantnijih otkrića u svom životu: shvaćate da se u samoj srži tog straha krije jedan dubok mir i prostranost i da tu zapravo nema nikakvog straha – samo bivanje! Tu vam postaje savršeno jasno da strah ne postoji negdje vani kao nekakav stvaran objekt, nego da je sva njegova stvarnost i moć sadržana u vašoj vlastitoj glavi! Jednom kada s ljubavlju prigrlite sve čega ste se bojali, kada potpuno uđete u njega, taj strah ćete transformirati u ljubav i preplavit će vas osjećaj dubokog olakšanja.

Evo jedne zorne ilustracije ovoga u čemu govorim. Uzmimo da se bojite fizičke boli i zato oprezno hodate cestom kako se ne biste poskliznuli i strgali nogu, ili se na bilo koji drugi način ozlijedili. Taj stres, to opterećenje zbog buduće potencijalne boli stvara ogromnu nelagodu i napetost koja je prisutna u vašem životu SADA, premda se nikakva povreda još nije dogodila na fizičkoj razini. I tako, vi svaki dan hodate u grču i strahu po cesti želeći se oprezom zaštititi od boli. No, sada zamislite sljedeću situaciju. Dok tako hodate, odjednom osjetite snažnu i neizdrživu bol u vašem zubu. I što sad! Uhvatila vas je nespremne! Ništa, jednostavno vas boli zub. Vi ste potpuno u tom iskustvu! Možete se previjati od boli, plakati i pokušati ukloniti tu bol ili prihvatiti to stanje i otrpjeti dok bol ne prođe. Ali, štogod učinili, budite sigurni da u tom trenutku nećete imati vremena misliti o strahu! Strah će biti zadnja stvar koja će vam pasti na pamet! Dakle, zašto ste se uopće bojali? Strah ne postoji u bivanju – strah postoji isključivo u umu!

To je ona mudrost koju nam naša vlastita prošlost želi saopćiti: "Ne brini, sve je savršeno, samo budi ovdje i sada!"

ZDRAV ODNOS PREMA VLASTITOJ PROŠLOSTI

Naravno, u mnogim slučajevima ljudi upadaju u zamku ega pa se previše vežu za bolne segmente iz prošlosti koje bi željeli promijeniti te ih na taj način iznova oživljavaju, zbog čega im prošlost postaje preveliki teret koji ih koči i sprječava da žive i funkcioniraju potpuno u sadašnjem trenutku. Mnogi duhovni učitelji će upravo zbog toga reći da prošlost treba zanemariti i koncentrirati se na sadašnjost. I dok se to, kratkoročno gledano, čini učinkovitim, dugoročno nije moguće jer nismo razvili zdrav odnos prema vlastitoj prošlosti. Dok nam pogled na našu prošlost uzrokuje bol, gorčinu, plač, žalost i sjetu, nikada nećemo biti u stanju potpuno uživati u radosnim plodovima sadašnjosti.

Dok god plačemo zbog svoje prošlosti, to nam samo ukazuje da se još uvijek duboko poistovjećujemo sa ulogom žrtve. To znači da još nismo prihvatili sebe, da se nismo naučili voljeti i poštovati. A to je presudno za zdrav odnos prema našoj prošlosti, za postizanje dubokog mira, oslobađanje od straha, kao i za bilo kakav rast u duhovnom smislu, te u konačnosti i sposobnost da istinski volimo bilo koju drugu osobu. Ljubav. Ljubav prema sebi. Ljubav prema svemu.

Ovdje bih vam želio preporučiti da pročitate jedan moj raniji post pod nazivom "Danas je dobar dan za umrijeti" koji govori upravo o tome i gdje možete pronaći praktičan i djelotvoran proces iscjeljenja odnosa iz prošlosti.



Zdrav odnos prema vlastitoj prošlosti počinje u trenutku kad uspomene u nama pobuđuju osjećaj čiste zahvalnosti i radosti! Kada osjećaj sjete i tuge zamijeni osjećaj radosti i duboke zahvalnosti na tome što se sve to zapravo dogodilo upravo tako kako se dogodilo! To je trenutak u kojem shvaćamo da je uzaludno prosuđivati i bespredmetno mijenjati bilo što iz naše prošlosti, svjesni da nas je svaka situacija, svaki doživljaj, svako iskustvo dovelo i uobličilo u osobu kakva jesmo upravo sada, da je sve to bio proces rasta, proces spoznaje i otkrića, i da, pod uvjetom da smo bilo što mijenjali, nikada ne bismo mogli prikupiti sva ta iskustva, nikada ne bismo bili ona ukupnost svega što osjećamo i doživljavamo kao sebe! Tu vam postaje jasno da je ego taj koji žali. On je taj koji bi želio promijeniti nešto, određenu sliku o sebi koju je u prošlosti projicirao prema van, on je taj koji prosuđuje i procjenjuje što je bilo dobro a što loše. Vaša duša, međutim, vaša esencija, vaše biće, vaše sebstvo, razumije veličanstvenost u pozadini pojavnih događanja i stoga sve bezuvjetno prihvaća sa zahvalnošću! Tada vaša prošlost postaje zdenac dragocjenih iskustava i nepresušan izvor inspiracije, podsjetnik na ono što je uistinu bitno i što život čini vrijednim življenja. To je stanje u kojem svoju prošlost možete promatrati jasno, kao svjedok, bez prosuđivanja, gdje vas pozitivne uspomene zapljuskuju valovima radosti, a negativne služe kao poticaj za dublje razumijevanje i rast. Promatrajući svoju prošlost na ovaj način, počinjete shvaćati da je sve promjenjivo i prolazno, osim osjećaja Ljubavi u središtu vašeg bića ovdje i sada. To je naše najveće i jedino bogatstvo koje možemo posjedovati. On nikada ne stari, on je uvijek svjež, uvijek nov, uvijek prisutan – vječan.