radi se o lungiću... koji je najbolji komad svinjetine koji uopće postoji....nalazi se negdje na mjestu gdje se vrat i leđa pajceka spajaju....osim jezikom, možete ga osjetiti i u obliku velike boli koja nastaje kada se brzo vozite s otvorenim prozorom auta.... ili kad vam vjetar puše po vratu.... ili kad u teretani u stojećem stavu dižete uteg s pojasa na bradu....no, to što vas tada boli nije svinjski već vaš lungić....ispričavam se svinjama koje čitaju ovaj tekst.... (pretpostavljam da ga one doživljavaju kao horror priču)....bilo kako bilo, u meni najdražoj, običnoj, seljačkoj varijanti lungić je lagano dimljen... začinjen, a potom u komadu pečen u pećnici, uz podlijevanje....kad je pečen nareže se na šnite i lijepo posloži po tanjuru....jeo sam i varijantu s „mediteranskim biljem“...( nije baš nešto )... što znači više manje istu priču ali umak nije vlastiti već je spravljen od maslina, lovora i ružmarina.... što daje vrlo interesantnu notu cijeloj priči.... ali se gubi ona crta izvornosti koju ja iznimno cijenim....sviđa mi se jedna i druga varijanta, izbor je na vama....umjesto lungića možete jesti i kobasice (naglasak je na slovu „i“)...koje sliče dimljenim roštiljkama.... ali meni je lungić bolji....

za prilog nije loše imati pečeni krumpir....ali ono što je obavezno imati je dinstano kiselo zelje s komadima mesa unutra....i s puno papra...uglavnom, bitno je da je malo žestoko....ovo daje pravu seljačku notu obroku te ako ga jedete u dobrom ambijentu....( kakvih se može naći puno ).... dobijete osjećaj da ste se vratili parsto godina u prošlost....

P.S. ..ako i pukne zdjela u kojem se peče lungić, nikako ga ne bacati...mislim lungić... obristati, i servirati...( vrag ti zelenjavu )...ah da....Šardone (chardonnay)...kao šećer na kraju...