Moja duša je devica
koja je rodila moje telo.
I moj glas u njemu.
Taj glas umivam
svakog jutra
kao što se umivam
svakog jutra
kao što se umiva
hleb i lice.
Taj glas, kao hleb,
ima svoje telo na nebu,
a ja, kao svako lice ,
imam svoj nebeski pralik.
Moju reč
neko je već izgovorio
negde gore pre mene,
moja reč
samo sledi
svoj nedostižni uzor.
I ja žudim
da se pesmom
približim tom
Nepoznatom.
Jer svaka
poznata stvar
ovoga sveta
samo je polovina stvari
i uči o svojoj drugoj,
nevidljivoj
božanskoj polovini,
onoj koja nam je
nedostupna i nespoznatljiva.
Zato je moja reč
i moj glas
samo polovina Reči
i polovina Pesme
i uči me o svojoj
drugoj polovini
kad god imam
njenu naklonost.
Milorad Pavić