Piše: Karmela Devčić
Foto: Damir Krajač/CROPIX
Jeste li vi uopće vježbali, vidim da crtate nogometne terene po bilježnicama!, izdvaja profesor Mevludi Arslani dok 17 učenika prvog razreda islamske gimnazije na zagrebačkom Borovju teško slaže svoje prve arapske rečenice. Neki su đaci, bit će, mislima odlutali, pitaju se pada li to vani barad (ledena kiša), je li razaz (kišica), možda zah (pljusak) ili pak matar, tek “regularna” dosadna kiša. Maha Ahel, 15-godišnja Zagrepčanka, kći Palestinaca, nekadašnjih zagrebačkih studenata, objašnjava mi da se te kišne varijacije nešto ipak poetičnije dadu izraziti u arapskom negoli u hrvatskom. “Arapski je umjetnost, ne možete pisati rukom na brzinu, odnosno možete kad ga već savladate. Ali kad pišete harfove (slova) arapskog, treba uživati u njima”, govori profesor Arslani. Dok kruži razredom, držeći kvrgavu kredu, on maše rukama i traži ton kao da uvježbava filharmoniju, a ne prvi razred islamske gimnazije. Govori zapravo o arapskoj abecedi.
Jasmin iz Albanije
Da je djevojka na ploči krivo napisala pokoji harf, prvi je vidio Jasmin, učenik iz Makedonije. I dok mu solidno ide arapski, Jasmin se još ponešto muči s hrvatskim, jer je u zagrebačku gimnaziju stigao iz rodne Makedonije. U drugom razredu sjedi još jedan Jasmin, iz albanskog Drača. Njegovi su poslije Prvog svjetskog rata emigrirali u Albaniju. Ima tome nekoliko godina da je muftija Omerbašić gledao na federalnoj televiziji BiH prilog o toj bošnjačkoj zajednici u Albaniji. Kad je vidio kako su počeli i jezik zaboravljati, odlučio je da će zagrebačka islamska gimnazija tri đaka stipendirati i školovati. Jedan je odustao, ostala dvojica sad su već odlični učenici, polako zaboravljaju poteškoće koje su u početku imali. Kad je Jasmin lani stigao, morao je učiti hrvatski, a dočekali su ga i arapski, engleski, njemački i latinski. Od svega, priča nam, ipak najviše voli matematiku i fiziku. Razmišlja o zagrebačkom PMF-u. “Ako se odluče studirati u Zagrebu, sve će im biti besplatno, jer kao što nama pomažu mnogi u svijetu, tako i mi pomažemo drugima”, kaže ravnatelj Murat Hadžismajlović.
Kadar iz islamskih zemalja
Kad se u Mešihatu islamske zajednice vidjelo da je Zagrebačka medresa “dr. Ahmed Smajlović” (vjerska škola koja školuje islamske vjeroučitelje) poslužila svrsi i da islamska zajednica više ne treba vjerskih kadrova, u dogovoru s hrvatskim Ministarstvom prosvjete medresu su odlučili pretvoriti u prvu islamsku gimnaziju.
Tako sad u toj maloj školi, koja ima samo 72 učenika, 3. i 4. razred pohađaju zadnje generacije medrese, dok u prvi i drugi razred idu učenici islamske gimnazije. Dok je program u medresi imao desetak stručnih islamskih predmeta s naglaskom na islamske dogme i proučavanje Kurana, islamska gimnazija opća je gimnazija koja se od drugih razlikuje samo po tome što su joj dodana tri predmeta: arapski jezik, islamska kultura i civilizacija te Kuran i kuranske znanosti. Iako je riječ o gimnaziji, baš svi učenici slušaju i islamski vjeronauk.
Kad iduće godine maturira sadašnji treći razred, bit će to 15., posljednja generacija zagrebačke medrese. O svakoj svjedoče veliki okviri s portretima maturanata što vise po zidovima škole. Dok smo stajali ispred jedne od posljednjih generacija, profesorica hrvatskog jezika dr. Remzija Hadžiefendić-Parić zagledala se u lica na fotografijama, počevši nabrajati tko je kamo krenuo - ovdje se svakom bivšem đaku znade i prati trag. Odgojitelj Aziz efendija Hasanović spominje zadnje maturante. - Svih 26 upisalo je fakultete - kaže ponosno. Petorica su otišla u Libiju, dvoje u Egipat, dvoje u Maleziju, neki studiraju u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Ljubljani. Dok po Hrvatskoj i u Ljubljani studiraju pravo, ekonomiju, Filozofski i Pomorski fakultet, oni što su otišli u Libiju prvo dvije godine provedu učeći arapski, a tek potom odlučuju što će studirati, objašnjava odgajatelj. Isto je s Egiptom, dok u Maleziji studiraju na engleskom. Njegove su dvije kćeri nakon završene Zagrebačke medrese postale studentice ekonomije i informatike u Kuala Lumpuru. Osamdesetpet posto od gotovo 300 maturanata Zagrebačke medrese upisalo je fakultete, a nešto manje od 50 posto odlučilo se studirati islamske nauke. Svi ti studenti razasuti po svijetu uče zahvaljujući mnogobrojnim islamskim fondacijama. Svake godine početkom ožujka u školu počnu pristizati ponude za stipendije. Veći je problem, tvrdi efendija Hasanović, naći učenike koji će zadovoljiti kriterije da se uzmu sve stipendije, negoli naći potpore za školovanje. Za odlazak na studij u Maleziju, tumači, trebaju sve petice iz relevantnih predmeta plus preporuka škole i islamske zajednice. - Mi radimo i prezentacije sveučilišta za koje se nude stipendije - dodaje. To ne predstavlja problem jer većina je ovdašnjeg profesorskog kadra obrazovana po islamskim zemljama. Efendija Hasanović šerijatsko je pravo diplomirao u Sarajevu, specijalizirao u Meki. Profesor Arslani arapski je završio u Maroku, s arapskog prevodi i za Ured hrvatskog predsjednika.
Bodovni prag za najmlađu zagrebačku gimnaziju trenutno je relativno skromnih 50 bodova. - Lani je iznosio 52 boda, no vidjeli smo da je za neke previsok - tvrdi ravnatelj Murat Hadžismajlović, profesor matematike i fizike koji je u Zagreb iz Trebinja stigao početkom 90-ih.
- Željeli bismo našu gimnaziju otvoriti svima. Imamo i djece iz mješovitih brakova koja je pohađaju - više puta ponavlja ravnatelj.
Pokrivanje maramom
Ovu školu uvijek pohađa i poneki đak iz Slovenije, jer tamo nema ni medrese niti islamske gimnazije. Slučaj elokventne Neire Muhtari presedan je u njezinoj obitelji. Prva je koja se školuje u medresi, a na nacionalnom ispitu iz hrvatskog jezika imala je nabolje rezultate u razredu, iako je odrasla u Sloveniji i osnovnu školu završila na slovenskom. S najboljim prijateljicama, Slovenkama Karmen, Tjašom i Mašom, često se dopisuje internetom. Sve učenice medrese, za razliku od onih koje pohađaju islamsku gimnaziju, obavezne su nositi maramu dok su u školi. Izuzetak je jedino sat tjelesnog odgoja. Hoće li se otkriti kad iziđu iz prostorija škole, njihov je izbor. Neke maramu nose samo u školi, neke je ne skidaju, osim u svoja četiri zida. Običaj je, tumači Neira, da se žena koja se jednom odlučila pokriti i nositi maramu cijelo vrijeme više ne otkriva. Kad se lani odlučila pokriti, njezine su slovenske prijateljice, tamo kod kuće, nedaleko od Ljubljane, to prihvatile s puno znatiželje, ali bez podozrivosti i osuđivanja. - Pitale su me zašto sam se pokrila. Objasnila sam im da je meni to poziv od Boga. One me podržavaju, iako su takvo što vidjele samo na televiziji. Po tome vidim da su prave prijateljice - priča Neira. Odjeću uglavnom kupuje u Bosni, a pronašla je i u Ljubljani jednu indijsku trgovinu.
I u medresi i u gimnaziji mnogo je učenika iz BiH. Kažu da primaju samo djecu iz Republike Srpske jer ona koja su u Federaciji tamo imaju dovoljno škola.
Među prvom generacijom Zagrebačke islamske gimnazije, sad drugim razredom, ima i jedan hafiz, cijeli je Kuran napamet naučio. Amar Mujkanović za sebe kaže da je “Bošnjak, ali purger”. Rođen je u Zagrebu, djetinjstvo je proveo u Dubravi. Ima sve petice, a kad maturira, želi na najpoznatijem islamskom sveučilištu, kairskom Al Ahzaru, studirati islamsko i međunarodno pravo. Kuran je počeo učiti sa sedam godina, a naučio ga je do jedanaeste.
Nema markiranja
- Znam ja napamet Kuran na arapskom, ali to ne znači da znam i arapski. Kuran se uči melodično recitirati, pročitao sam prijevod s arapskog pa znam o čemu se radi, ali da me pitate da precizno prevedem neki dio koji recitiram, to ne bih znao - objašnjava Amar Mujkanović. 604 stranice u kojima je 114 sura redovito ponavlja. Dnevno obavezno recitira barem 40 stranica. Pitam ga što će s diplomom iz šerijatskog prava jednoga dana raditi u rodnom Zagrebu? Neko vrijeme šuti, a onda kaže: “Možda mogu biti savjetnik muftije za vjerska ili pravna pitanja ”
U razredu je “teritorijalna” podjela po spolu. Djevojke uglavnom sjede s lijeve strane, a dečki s desne. Tako je i u restoranu, gdje se služi halal hrana. Čist interijer podrazumijeva da učenici hodaju u šlapama, a ulašten parket po hodnicima i učionicama prekriven je desecima debelih ćilima s puno ornamentalnih motiva. Na oglasnoj ploči u hodniku zalijepljena je serija plakata koji govore o, redom velikim slovima istaknutim vrlinama, odgovornosti, moralu, požrtvovnosti, suradnji, hrabrosti, domišljatosti, suosjećanju. Vrline se objašnjavaju kroz primjere onih koji su Židove spašavali u holokaustu. Ovdje nema markiranja i neopravdanih sati jer nije dovoljna tek ispričnica liječnika - i roditelj mora javiti da je dijete bilo bolesno. Doduše, gotovo polovica djece koja pohađa medresu, a i neki i iz gimnazije, smješteni su u internatu. Riječ je zapravo o nekoliko kuća i stanova koje po Zagrebu ima islamska zajednica. Na njih paze dva odgajatelja koji su “dežurni” po 24 sata.
Latinski u gimnaziji predaje profesorica Daniela Dukat. Dosad je, kaže, predavala i u nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati te u pravoslavnoj gimnaziji. - Paralelno predajem i u OŠ ‘Miroslav Krleža’. No djeca u islamskoj gimnaziji pokazuju puno više poštovanja prema profesorima- kaže profesorica. Kad je došla u gimnaziju, o islamu nije znala ništa. - Jedva da sam znala što je Bajram. No učenici me svemu nauče - veselo će Daniela Dukat. Prvi sat počinje u osam, školsko zvono osigurava da oni učenici koji redovito klanjaju imaju priliku obaviti namaze. Veliki odmor zvoni u pet minuta do podne. Neka djeca tad se stepenicama popnu do džamije, klanjati podne namaz. Puno je više onih koji ostaju po hodnicima, zabavljeni tinejdžerskim razgovorima. Hodnikom šeću prijateljice, jedna pokrivena maramom, u dugoj suknji, druga izlizanih traperica, sa zbirkom narukvica koje se ne bi postidjela kakva zadrta rokerica. - Napišite da me raduje što Depeche Mode dolazi u Zagreb! - poručuje nam.
Jasmin iz Albanije
Da je djevojka na ploči krivo napisala pokoji harf, prvi je vidio Jasmin, učenik iz Makedonije. I dok mu solidno ide arapski, Jasmin se još ponešto muči s hrvatskim, jer je u zagrebačku gimnaziju stigao iz rodne Makedonije. U drugom razredu sjedi još jedan Jasmin, iz albanskog Drača. Njegovi su poslije Prvog svjetskog rata emigrirali u Albaniju. Ima tome nekoliko godina da je muftija Omerbašić gledao na federalnoj televiziji BiH prilog o toj bošnjačkoj zajednici u Albaniji. Kad je vidio kako su počeli i jezik zaboravljati, odlučio je da će zagrebačka islamska gimnazija tri đaka stipendirati i školovati. Jedan je odustao, ostala dvojica sad su već odlični učenici, polako zaboravljaju poteškoće koje su u početku imali. Kad je Jasmin lani stigao, morao je učiti hrvatski, a dočekali su ga i arapski, engleski, njemački i latinski. Od svega, priča nam, ipak najviše voli matematiku i fiziku. Razmišlja o zagrebačkom PMF-u. “Ako se odluče studirati u Zagrebu, sve će im biti besplatno, jer kao što nama pomažu mnogi u svijetu, tako i mi pomažemo drugima”, kaže ravnatelj Murat Hadžismajlović.
Kadar iz islamskih zemalja
Kad se u Mešihatu islamske zajednice vidjelo da je Zagrebačka medresa “dr. Ahmed Smajlović” (vjerska škola koja školuje islamske vjeroučitelje) poslužila svrsi i da islamska zajednica više ne treba vjerskih kadrova, u dogovoru s hrvatskim Ministarstvom prosvjete medresu su odlučili pretvoriti u prvu islamsku gimnaziju.
Tako sad u toj maloj školi, koja ima samo 72 učenika, 3. i 4. razred pohađaju zadnje generacije medrese, dok u prvi i drugi razred idu učenici islamske gimnazije. Dok je program u medresi imao desetak stručnih islamskih predmeta s naglaskom na islamske dogme i proučavanje Kurana, islamska gimnazija opća je gimnazija koja se od drugih razlikuje samo po tome što su joj dodana tri predmeta: arapski jezik, islamska kultura i civilizacija te Kuran i kuranske znanosti. Iako je riječ o gimnaziji, baš svi učenici slušaju i islamski vjeronauk.
Kad iduće godine maturira sadašnji treći razred, bit će to 15., posljednja generacija zagrebačke medrese. O svakoj svjedoče veliki okviri s portretima maturanata što vise po zidovima škole. Dok smo stajali ispred jedne od posljednjih generacija, profesorica hrvatskog jezika dr. Remzija Hadžiefendić-Parić zagledala se u lica na fotografijama, počevši nabrajati tko je kamo krenuo - ovdje se svakom bivšem đaku znade i prati trag. Odgojitelj Aziz efendija Hasanović spominje zadnje maturante. - Svih 26 upisalo je fakultete - kaže ponosno. Petorica su otišla u Libiju, dvoje u Egipat, dvoje u Maleziju, neki studiraju u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu, Ljubljani. Dok po Hrvatskoj i u Ljubljani studiraju pravo, ekonomiju, Filozofski i Pomorski fakultet, oni što su otišli u Libiju prvo dvije godine provedu učeći arapski, a tek potom odlučuju što će studirati, objašnjava odgajatelj. Isto je s Egiptom, dok u Maleziji studiraju na engleskom. Njegove su dvije kćeri nakon završene Zagrebačke medrese postale studentice ekonomije i informatike u Kuala Lumpuru. Osamdesetpet posto od gotovo 300 maturanata Zagrebačke medrese upisalo je fakultete, a nešto manje od 50 posto odlučilo se studirati islamske nauke. Svi ti studenti razasuti po svijetu uče zahvaljujući mnogobrojnim islamskim fondacijama. Svake godine početkom ožujka u školu počnu pristizati ponude za stipendije. Veći je problem, tvrdi efendija Hasanović, naći učenike koji će zadovoljiti kriterije da se uzmu sve stipendije, negoli naći potpore za školovanje. Za odlazak na studij u Maleziju, tumači, trebaju sve petice iz relevantnih predmeta plus preporuka škole i islamske zajednice. - Mi radimo i prezentacije sveučilišta za koje se nude stipendije - dodaje. To ne predstavlja problem jer većina je ovdašnjeg profesorskog kadra obrazovana po islamskim zemljama. Efendija Hasanović šerijatsko je pravo diplomirao u Sarajevu, specijalizirao u Meki. Profesor Arslani arapski je završio u Maroku, s arapskog prevodi i za Ured hrvatskog predsjednika.
Bodovni prag za najmlađu zagrebačku gimnaziju trenutno je relativno skromnih 50 bodova. - Lani je iznosio 52 boda, no vidjeli smo da je za neke previsok - tvrdi ravnatelj Murat Hadžismajlović, profesor matematike i fizike koji je u Zagreb iz Trebinja stigao početkom 90-ih.
- Željeli bismo našu gimnaziju otvoriti svima. Imamo i djece iz mješovitih brakova koja je pohađaju - više puta ponavlja ravnatelj.
Pokrivanje maramom
Ovu školu uvijek pohađa i poneki đak iz Slovenije, jer tamo nema ni medrese niti islamske gimnazije. Slučaj elokventne Neire Muhtari presedan je u njezinoj obitelji. Prva je koja se školuje u medresi, a na nacionalnom ispitu iz hrvatskog jezika imala je nabolje rezultate u razredu, iako je odrasla u Sloveniji i osnovnu školu završila na slovenskom. S najboljim prijateljicama, Slovenkama Karmen, Tjašom i Mašom, često se dopisuje internetom. Sve učenice medrese, za razliku od onih koje pohađaju islamsku gimnaziju, obavezne su nositi maramu dok su u školi. Izuzetak je jedino sat tjelesnog odgoja. Hoće li se otkriti kad iziđu iz prostorija škole, njihov je izbor. Neke maramu nose samo u školi, neke je ne skidaju, osim u svoja četiri zida. Običaj je, tumači Neira, da se žena koja se jednom odlučila pokriti i nositi maramu cijelo vrijeme više ne otkriva. Kad se lani odlučila pokriti, njezine su slovenske prijateljice, tamo kod kuće, nedaleko od Ljubljane, to prihvatile s puno znatiželje, ali bez podozrivosti i osuđivanja. - Pitale su me zašto sam se pokrila. Objasnila sam im da je meni to poziv od Boga. One me podržavaju, iako su takvo što vidjele samo na televiziji. Po tome vidim da su prave prijateljice - priča Neira. Odjeću uglavnom kupuje u Bosni, a pronašla je i u Ljubljani jednu indijsku trgovinu.
I u medresi i u gimnaziji mnogo je učenika iz BiH. Kažu da primaju samo djecu iz Republike Srpske jer ona koja su u Federaciji tamo imaju dovoljno škola.Među prvom generacijom Zagrebačke islamske gimnazije, sad drugim razredom, ima i jedan hafiz, cijeli je Kuran napamet naučio. Amar Mujkanović za sebe kaže da je “Bošnjak, ali purger”. Rođen je u Zagrebu, djetinjstvo je proveo u Dubravi. Ima sve petice, a kad maturira, želi na najpoznatijem islamskom sveučilištu, kairskom Al Ahzaru, studirati islamsko i međunarodno pravo. Kuran je počeo učiti sa sedam godina, a naučio ga je do jedanaeste.
Nema markiranja
- Znam ja napamet Kuran na arapskom, ali to ne znači da znam i arapski. Kuran se uči melodično recitirati, pročitao sam prijevod s arapskog pa znam o čemu se radi, ali da me pitate da precizno prevedem neki dio koji recitiram, to ne bih znao - objašnjava Amar Mujkanović. 604 stranice u kojima je 114 sura redovito ponavlja. Dnevno obavezno recitira barem 40 stranica. Pitam ga što će s diplomom iz šerijatskog prava jednoga dana raditi u rodnom Zagrebu? Neko vrijeme šuti, a onda kaže: “Možda mogu biti savjetnik muftije za vjerska ili pravna pitanja ”
U razredu je “teritorijalna” podjela po spolu. Djevojke uglavnom sjede s lijeve strane, a dečki s desne. Tako je i u restoranu, gdje se služi halal hrana. Čist interijer podrazumijeva da učenici hodaju u šlapama, a ulašten parket po hodnicima i učionicama prekriven je desecima debelih ćilima s puno ornamentalnih motiva. Na oglasnoj ploči u hodniku zalijepljena je serija plakata koji govore o, redom velikim slovima istaknutim vrlinama, odgovornosti, moralu, požrtvovnosti, suradnji, hrabrosti, domišljatosti, suosjećanju. Vrline se objašnjavaju kroz primjere onih koji su Židove spašavali u holokaustu. Ovdje nema markiranja i neopravdanih sati jer nije dovoljna tek ispričnica liječnika - i roditelj mora javiti da je dijete bilo bolesno. Doduše, gotovo polovica djece koja pohađa medresu, a i neki i iz gimnazije, smješteni su u internatu. Riječ je zapravo o nekoliko kuća i stanova koje po Zagrebu ima islamska zajednica. Na njih paze dva odgajatelja koji su “dežurni” po 24 sata.
Latinski u gimnaziji predaje profesorica Daniela Dukat. Dosad je, kaže, predavala i u nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati te u pravoslavnoj gimnaziji. - Paralelno predajem i u OŠ ‘Miroslav Krleža’. No djeca u islamskoj gimnaziji pokazuju puno više poštovanja prema profesorima- kaže profesorica. Kad je došla u gimnaziju, o islamu nije znala ništa. - Jedva da sam znala što je Bajram. No učenici me svemu nauče - veselo će Daniela Dukat. Prvi sat počinje u osam, školsko zvono osigurava da oni učenici koji redovito klanjaju imaju priliku obaviti namaze. Veliki odmor zvoni u pet minuta do podne. Neka djeca tad se stepenicama popnu do džamije, klanjati podne namaz. Puno je više onih koji ostaju po hodnicima, zabavljeni tinejdžerskim razgovorima. Hodnikom šeću prijateljice, jedna pokrivena maramom, u dugoj suknji, druga izlizanih traperica, sa zbirkom narukvica koje se ne bi postidjela kakva zadrta rokerica. - Napišite da me raduje što Depeche Mode dolazi u Zagreb! - poručuje nam.
bglavac
edin.kecanovic
