Što se desilo među nama, što je to što nas je toliko udaljilo, za malo nježnosti koje toliko trebam, sve bih dala, možda je i ja ne znam dati kako treba, osjećam te svakom svojom porom, osjećaj koji u meni tinja od prvog pogleda tvojih očiju, koji se nije nikada ugasio, onaj trenutak vječnog iščekivanja, stalna vatra što je u meni , koju samo smrt može ugasiti, zašto je tako teško biti nam zajedno, a opet,jedno bez drugoga ne možemo?

Da bar mogu razumjeti, zašto te toliko silno želim, i zašto te toliko silno od sebe tjeram, a umire mi dio srca kad dodir tvoj ne osjetim, kad usne tvoje ne dotaknem...da li je ponos ili prkos, strah ili bol..bol što je uvijek osjetim kad sjećanja navru...i tada se pretvaram u čemer i žuć se proljeva, da se bar toga mogu osloboditi..bilo bi lakše, znam da bi se sve moglo , ali ,kad god ti povjerujem, opet me povrijediš,  poželjeh često one nježne, ali iskrene trenutke naše mladosti, one prepletene ruke, do grča u prstima, one usne što bride od strasti, one duge šetnje, kad su nam misli zajedno disale, znam , utopija, znam , kažeš tko još vjeruje u ljubav, znam da u dubini duše isto osjećaš i zato , kad god povrijedim tebe, povrijedim i sebe, jer znam da smo isprepleteni kao naše ruke, kao naša srca...ne mogu bez tebe , a ne znam kako bih s tobom, ne mogu eto sad ni suzu više pustiti, presušile su, postale su biserne zvijezde što nebom šeću i svijetle ti put...........sve bi moglo biti ...

Vidiš, poželim ponekad neko tvoje pismo iz dubine duše, mali trag, samo rukom iscrtan lik, kao nekad što si mi znao pokloniti..te želje, te moje iluzije, te moje vječne djetinjaste želje..one me drže , one mi snagu daju, sad smo tu i nema nas više..

trajana