Jutro je. Jurim pod silnim kapljama kiše, a olujno jugo puše… nemilice. Razbaruši mi kosu, napravi ludilo frizuru, al' kiša je opet fino izravna. Skrivena u prvom dostupnom ćošku promatram kako se kiša u mlazovima spušta obasjana svjetlom s ulične svjetiljke… i pravi kružiće u dodiru sa vodom na tlu. A ne, jutros se ne namjeravam svađati s tobom, kišo! Da me nije stid od onih ljudi što im kuće trenutno plutaju, čak bih mogla reći da guštam u svakoj tvojoj kapi.

   Eto me na poslu. Nešto mi jutros i glazba smeta (da ne spominjem vijesti i reklame) pa gasim radio i izlazim van slušati pjesmu vjetra i kiše.

„Odnilo nam je kontejner“, reče susjeda.

„Stvarno?“

„Da. Zadnji put sam ga vidila posred mosta, a sad ga više nigdi nema.“

I zaista, vjerovatno se stropoštao ravno u more, zajedno sa mojim pokidanim papirićima s pjesmama.

   A onda se sjetim kako je jučer, sav sretan, doletio moj stari prijatelj. „Brzo, brzo… (pozva me imenom)… dok sam hodao ovamo, smislio sam stih za tebe. No, divno, mislim se, da i ja doživim da mi netko posveti makar stih… da i to čudo čujem… i u trenutku pretvorim se u uho…

„Slušaj!

Ti si lijepa i izdaleka,

a izbliza - ljepša nego Mona Lisa!“

   Nisam se mogla ne nasmijati… puno srdačnije od onog ukočenog osmijeha na licu Mona Lise. Čovjek je sročio svoj prvi stih u životu i to baš za mene. Lijepo!

   „Bože moj,“ pogledam u nebo, „ne bih htjela zvučati nezahvalno, ali Ti znaš da ja ne želim samo stih. Ja želim čitavu pjesmu. A znaš i od koga. Potpuno sam sigurna da je ona već negdje, u dubini nečijeg srca, napisana.“

   A onda sam pogledala more i mislila kako sad valovi nose moje papiriće. Zbogom, pjesme moje! Bilo vas je onih doista bezvrijednih, pjesama trenutka… al' one divne (meni divne) nakon čijeg bi mi se stvaranja skupile suze u očima, dok sam živa ostat će u mome srcu (koje ih je i pisalo)… neuništive i za mene vječne.

   Naslonjena na dovratnik promatram kako se more pjeni. „Ja čekam pjesmu“, kažem moru, a na usnama mi titra slabašan osmijeh… osmijeh Mona Lise…