Bila jedna školjka od vrste, koja se naziva oklopnicom. Kad bi zatvorila ljušture, nitko ih nije mogao otvoriti. Ostale ribe su joj zavidjele na toj osobini. Oklopnica je još i poticala njihovu zavist, govoreći:
"Meni nitko ništa ne može, sve da me i ulove u mrežu, kao što love vas"!
"Sretnice", rekoše ribe i rakovi. "Čim začuješ neko komešanje oko sebe, ti umah stisneš ljušture".
"Uvelike me hvalite", reče oklopnica s lažnom skromnošću. "No dobro, rekla bih da je tako kao što kažete".
U tomu času voda se oko njih uzburka, kao da nešto roni u dubinu. Ribe jurnuše na sve strane, a oklopnica čvrsto zatvori ljušture. I dalje se osjećalo gibanje i uzbuna vode. Sjedeći unutar svoje tvrđave, školjka pomisli:
"Je li to bila mreža? Ili udica? Ili čovjek ronitelj? I što se dogodilo s ribama i rakovima? Svejedno, što bilo da bilo, ja sam ovdje sigurna".
Jedno je vrijeme još trajalo komešanje i udarci, a tada sve prestade. Oko školjke ni žubora ni pokreta. Onda ona pomisli:
"Opasnost je, valjda, prošla. Mogla bih sada proviriti"...
I ona malo odškrine svoje ljušture. Slika se oko nje stubokom promijenila. Sve je bilo drukčije. Otvorivši još malo ljušture, školjka uvidi da se nalazi u ribarnici, i da se pred njom koči natpis:
"Oklopnica, cijena dva dolara".

(Japanska basna, prijevod L. H. i M. K., prepričala V. K.)