O PRIHVATANJU

 

 

Moja svekrva se potpuno promijenila", rekla mi je klijentica, "i to od
kada sam je prihvatila takvom kakva jest... Sjećate se kako je stalno
zabadala nos u naše privatne stvari, često mi prigovarala u vezi
vođenja domaćinstva i odgoja djece, naprosto je pokušavala
kontrolirati kako živimo.

Naravno, to mi je neizmjerno smetalo. Nebrojeno puta sam pokušala
razgovarati s njom o tome, ukazati joj na to što radi, te joj pomoći
razumjeti da svi imamo pravo na vlastiti život i vlastite izbore.
Međutim, sve je odlazilo u vjetar. Ništa se nije mijenjalo godinama.
Ja i suprug smo već bili na rubu živaca!

A onda sam odjednom uvidjela da svekrvu silom pokušavam promijeniti.
Koliko god sam puta čula i na nekoj razini znala da druge ne možemo
promijeniti, to sam radila, nesvjesna da to činim. Mislila sam da joj
samo pokušavam pomoći. Kada sam uvidjela da to radim i da od toga nema
koristi, na neki način sam odustala. I tada se dogodilo samo od sebe -
prihvatila sam je takvu kakva jest.

Primijetila sam da sam se počela drugačije prema njoj ponašati, sama
od sebe. Prestale su me živcirati stvari koje je radila. Počela sam
uočavati njenu lijepu stranu, koju do tada nisam vidjela - njeno dobro
srce i želju da nam pomogne. Vidjela sam da to radi najbolje što
umije, drugačije nije znala nego kroz kritike. I ona se tada, malo po
malo, kao čudom, počela drugačije odnositi prema nama. Postala je puno
mekša i blaža. Još uvijek ne možemo vjerovati svojim očima!

Sada ima puno više razumijevanja za nas i naše gledanje na stvari koje
je često drugačije od njenoga. A isto tako i mi imamo puno više
razumijevanja za nju i njene načine. Sada svi jedni u drugima puno
više uživamo."

Transformacija nakon prihvaćanja

Ovo je divan primjer preobrazbe koja se događa kada dođe do
prihvaćanja. Kada stvarno nešto prihvatimo, promjena se događa sama od
sebe. To je zato što je promjena osnovna karakteristika života. Život
se uvijek mijenja. On uvijek teži rastu i širenju svijesti, napretku
ljudskog bića, ravnoteži i skladu. Samo kada se opiremo, kada nismo u
prihvaćanju, čini se kao da život to ne može činiti za nas. Mi, na
neki način, svojim otporom blokiramo prirodnu promjenu. Stoga stvari
ostaju iste.

Svi smo čuli ili znamo da druge ne možemo promijeniti. Sve dok to
pokušavamo, bez obzira koliko plemenite naše namjere bile, mi smo u
otporu. Mi smo u konfliktu s onim što jest, s onim što se već događa.
Sve dok smo nezadovoljni nečijim ponašanjem i osuđujemo to ponašanje
ili samu osobu (da, bilo koje od toga dvoje), mi se borimo protiv
onoga što već postoji u našem životu. To stvara određenu napetost u
nama i samim tim pogoršava situaciju, jer stvara blokadu za zdrav
protok energije i prirodnu transformaciju.

Ovo lijepo oslikavaju dva prirodna 'univerzalna zakona'. Jedan kaže:
"Ono čemu se opireš, ne posustaje, zadržava se". Sve dok se nečemu
opiremo, to neće proći. Drugi nadopunjava prvi: "Ono što prihvatiš,
završava se". Ono što prihvatimo, nestaje. Oba zakona su na snazi
uvijek i u svakom životnom području. Ako nam se čini da negdje ne
djeluju, to je samo zato što ih ili dobro ne razumijemo ili nešto ne
vidimo.



Da li 'prihvatiti' znači ništa ne činiti?

Uvriježeno je mišljenje da prihvaćanje znači da prestajemo bilo što
činiti u vezi situacije u pitanju. U gornjem primjeru, to je slučajno
tako i bilo. Moja klijentica je prestala išta raditi kako bi
promijenila svekrvu. Međutim, to ne mora obavezno biti tako. Kada
znamo da do promjene ponašanja i u svekrve i u klijentice nije došlo
zbog prestanka činjenja, nego zbog nestanka otpora u klijentici, tada
nam je jasno zašto.

Druga strana istog novčića je sljedeća. Često ljudi, kada izjave
"prihvatio sam to, pomirio sam se s tim", u stvari govore o odustanju,
o prestanku ikakvog djelovanja u smjeru promjene situacije. Do toga ih
nije dovelo prihvaćanje, već osjećaj rezignacije i beznađa zbog
dosadašnjih bezuspješnih pokušaja. Ovi osjećaji su, isto kao i
napetost ili frustracija, pokazatelji prisustva unutarnjeg otpora i
odsustva stvarnog prihvaćanja. Bez obzira na to, ponekad se faza
odustajanja i beznađa pokaže kao početni korak ka prihvaćanju.

Moj prijedlog je da ne vežete i ne izjednačujete prihvaćanje s
prestankom djelovanja, jer ono to nije. Ono nema nikakve veze s
djelovanjem ili nedjelovanjem, ono nije akcija. Prihvaćanje je stanje
duha. To je način bivanja, a ne način djelovanja. Djelovanje je
opcionalno.

Kada smo u stanju prihvaćanja, unutar sebe smo u miru, umjesto u
napetosti. U tom miru dobivamo jasan uvid u to trebamo li ili ne
učiniti što u vezi situacije. Ako osjetimo da trebamo, to ćemo raditi
s lakoćom i inspiracijom, puni razumijevanja za drugu osobu. U
suprotnom, ako nešto radimo s osjećajem napetosti, puni potrebe da se
stvar promijeni i emocionalno smo vezani za rezultat, tada to nije
prihvaćanje, već otpor i borba, konflikt sa stvarnošću. Sve dok
vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se situacija ne promjeni, mi
nismo u prihvaćanju.

"Sreća može postojati samo u prihvaćanju." George Orwell

Bez obzira radili nešto ili ne u vezi određene situacije, stvarno
prihvaćanje je uvijek praćeno osjećajem suosjećanja i razumijevanja te
oslobođeno straha i zabrinutosti. Ono je prirodno stanje mira i duboke
ljubavi.

Kako prihvatiti?

Prihvaćanje se događa samo od sebe, kada su uvjeti povoljni. Već smo
rekli da to nije nešto što se čini, nego je stanje duha. Dobra vijest
je da je ono naše osnovno stanje duha, naša "bazična pozicija"
postojanja kojoj se automatski vraćamo kada prestanemo raditi ono što
nas od nje odvlači.

Upravo zbog toga prihvaćanje se događa samo od sebe kada nemamo
emotivnog otpora prema nečemu. A emotivni otpor nestaje kada
prestanemo ocjenjivati, uspoređivati, prosuđivati i osuđivati. Bolje
rečeno, kada prestanemo uzimati za ozbiljno svoje osuđivačke misli
kada se pojave, misli koje nam govore kako "to nije u redu" i kako smo
mi u pravu. Isto vrijedi i za tjeskobne misli, misle koje nam stvaraju
brigu i strah. Ove emocije su također prepreka prihvaćanju. Kada misli
ne uzimamo za ozbiljno, tada one dolaze i odlaze, ali u nama ne
stvaraju emocije otpora i unutarnji konflikt.

Tada automatski osjećamo da je sve u redu, uključujući i
situaciju/osobu koja nam je do tada bila problematična. 'U redu'
jednostavno znači kako smo prihvatili da ono što jest, jest. 'U redu'
ne znači da smo rekli da je nešto 'dobro'. 'Dobro' i 'loše' su oboje
ocjene, prosudbe. Ono što se kod prihvaćanja 'traži' je izostanak
prosudbe. Nećemo nešto ocijeniti niti kao dobro, niti kao loše, niti
kao sporo, niti kao lijeno, niti kao divlje, niti kao odlično, niti
kao izvrsno...

Kada smo prazni od ocjene, tada smo u prihvaćanju. Što smo dublje u
stanju prihvaćanja, to jasnije vidimo predivnu ljepotu savršenosti u
svemu.





Ivan Čisar