Član Irnan

Upisao:

Irnan

OBJAVLJENO:

O našoj djeci

O našoj djeci
Ako naše dijete razbije vrč ili vazu, nemojmo vikati na njega. Vičući na njega šaljemo mu poruku, kako nam je vaza važnija od njega. Umjesto toga, pogladimo ga nježno po glavi, uz riječi: »Ne brini, svakome se može dogoditi«, i pokupimo krhotine da se dijete ne bi porezalo, dok u želji da pred nama sakrije što je napravilo, nastoji pomesti sve tragove, kako ne bi »izgubilo« našu ljubav.

Ako smo imali težak dan na poslu i ako smo stigli kući frustrirani, ljutiti i umorni, ipak nemojmo istresati naše frustracije na vlastitu djecu. Ona nisu kriva zbog toga što mi imamo loš dan. Uostalom, zamislite samo koliko napora svakodnevno ulažemo u to da na poslu budemo efikasni, nasmijani i pristojni, koliko puta progutamo ono što bismo željeli reći i zadržimo profesionalno ponašanje do kraja radnog vremena. Mislim, da najmanje toliko dugujemo vlastitoj djeci, kada se umorni, vratimo u naš dom. Sjetimo se samo koliko puta dnevno poklonimo osmjeh potpunom strancu u prolazu, a onda, opterećeni i ljutiti stignemo kući i otpustimo sve kočnice, dok vozilo naše samokontrole juri nizbrdo u punoj brzini.

 

Ne kažnjavajmo dijete ako donese lošu ocjenu iz škole. Radije zastanimo za trenutak i zapitajmo se »Što učiniti, da riješimo taj problem?«; tako ćemo problemu pristupiti konstruktivno i kreativno, a ne anarhistički i u ljutnji. Uostalom, tko kaže da možemo biti posve sigurni u to, što je u pozadini loše ocjene? Možda dijete doista nije učilo dovoljno. Možda je učilo s nerazumijevanjem. Možda nije razumjelo gradivo. Možda je profesor, naprosto, imao slab dan. Možda se naše dijete već i samo dovoljno grize iznutra zbog toga što je dobilo slabu ocjenu, a naša ljutnja bi samo bila sol na otvorenu ranu i atak na osjetljivu dječju psihu. Sjetimo se samo, koliko je mladih života zauvijek ugasilo zbog straha od roditeljskog gnjeva zbog loših ocjena, i zapitajmo se, da li je doista išta na ovom svijetu vrijedno života našeg djeteta? Umjesto da vičemo na djecu i da ih kažnjavamo, radije ih zagrlimo, sjednimo s njima i pokušajmo pronaći uzrok lošoj ocjeni. Na taj ćemo im način poslati poruku: »Volim te, unatoč tome što si dobio slabu ocjenu, volim te takvog kakav jesi.«, umjesto poruke: »TI si tvoja ocjena.«. Vrijednost naše djece je neprocjenjiva i ne može se mjeriti ocjenama. Možda mi znamo što mislimo o svojoj djeci, ali ona ne znaju….ona naše reakcije doživaljavaju posve drugačije od onog što smo mi imali na umu kada smo u ljutnji i nemoći  reagirali. Htjeli – ne htjeli, uzor smo svojoj djeci i ona često misle, kako ih nećemo voljeti, ako ne ispune sva naša očekivanja.

 

Ne očekujmo od djece da ispune naše propuštene i propale snove. Ne namećimo im zahtjeve kojima nisu dorasli. Mi smo svoju priliku iskoristili, a sada dozvolimo njima, da grade svoj život onako kako žele. Možemo ih nježno usmjeravati, ako vidimo, da kreću u pogrešnom pravcu, ali ne možemo i ne smijemo  određivati putanju kojom će krenuti njihovi koraci. Mi smo, ako smo imali sreće da imamo razumne roditelje,  imali pravo i priliku da sanjamo i ostvarimo svoje snove, nemojmo njima kratiti slobodu koju smo zahtijevali za sebe. Naša djeca nisu naše vlasništvo. Imamo pravo i dužnost da ih odgajamo i pomognemo im da odrastu, ali nemamo pravo ni monopol upravljati njihovim životima. Najčešće upotrebljavana rečenica na našim prostorima zasigurno je: »Dok si pod mojim krovom, radit ćeš ono što ti ja kažem.« Uvjerena sam da smo je svi čuli nebrojeno mnogo puta. Na taj način od svoje djece činimo robove svojih želja, a polako ali sigurno, zatiremo njihovu osobnost, individualnost i nepovratno im krademo pravo na aktivno kreiranje svoga života. Potrebno je mudro i s mjerom postaviti određena pravila koja svi moramo poštovati, ali im istovremeno pustiti određenu slobodu, da aktivno sudjeluju kako u obiteljskom životu, tako i u kreiranju njihova vlastita života.

 

Ne odgajajmo djecu u strahu. Strah nije dobar. Netko jednom reče »Ne odgajajte dijete u strahu, pa bio to i strah božji.« Autoritet izgrađen na strahu kratkog je vijeka. U stvari, to nije autoritet. To je prisila. Na taj način snagom »jačeg« sprečavamo djecu, da misle svojom glavom, da donose svoje odluke i da sami nauče razliku između dobrog i zlog.

 

Dozvolimo svojoj djeci da pogriješe. Na greškama se uči. Mi smo imali pravo na svoje greške, štoviše, to pravo smo zahtijevali od svojih roditelja. Radije ih saslušajmo kada naprave grešku i potaknimo njihov emotivni i kreativni potencijal ka usmjeravanju pronalaženja rješenja za problem koji je nastao, te ih blago usmjerimo ka tome, da iz počinjene pogreške izvuku pouku za ubuduće, kako to ne bi ponavljali. Ma kako god bila popularna rečenica »Pametan uči na tuđim greškama, budala na svojim.«, ne zaboravite, da smo nebrojeno mnogo puta i sami ispali »budale«, pa kako onda očekivati od naše djece, da se to njima nikada neće dogoditi?

 

Pokušajmo se suzdržati od legendarne rečenice kada naše dijete pogriješi: »A jesam li ti rekao?« Jesmo, možda smo im rekli, i to ne jednom, već stotinu puta. Ali, sada je to što jest. Posve je nepotrebno izazivati dodatnu grižnju savjesti kod naše djece, govoreći im kako smo »im lijepo rekli«. Umjesto toga sjednimo i recimo: »U redu, pogriješio si. Svi griješimo. Hajde da vidimo, kako se to može popraviti?« Na taj ćemo način djeci poslati poruku, da ih volimo bezuvjetno, takve kakvi jesu i da se uvijek, ma što se dogodilo, mogu osloniti na nas. Tako ćemo biti sigurni, da će se naša djeca zateći k nama, ukoliko upadnu u vrtlog životnih problema, a neće se okrenuti samodestrukciji u blaže mili težem obliku. Svojoj djeci možemo i moramo biti potpora. Moramo i trebamo im pomagati, ali ne možemo i ne smijemo živjeti njihov život umjesto njih. Budemo li mislili umjesto njih  - nikada neće naučiti razmišljati. Budemo li koračali umjesto njih – nikada neće naučiti hodati, a njihovi će koraci biti nesigurni. Budemo li umjesto njih popravljali njihove greške – nikada neće postati samostalni. Naša djeca trebaju znati, da smo uvijek tu i da se na nas uvijek mogu osloniti, trebamo biti poput stupa za kojeg će se prihvatiti da ne padnu, dok ne prikupe snagu da se sami usprave i krenu dalje. Ne smijemo biti temlji na kojima će se graditi njihov život, jer ćemo ih tako pretjerano vezati uz sebe i nikada neće naučiti kako izgraditi vlastiti život.

 

Nikada, ali baš nikada, ne govorimo svojoj djeci »Ja sam se žrtvovao za tebe, a ti mi ovako vraćaš.« Roditeljstvo nije i ne smije biti žrtvovanje; roditeljstvo bi moralo biti i jest – predivno iskustvo uzajamnog učenja i potpiranja, razumijevanja i ljubavi, predivna igra glazbe i plesa kojom kroz život koračamo zajedno. Budemo li svojoj djeci govorili kako smo njihove žrtve, naša će djeca rasti i sazrijevati sa osjećajem krivice, a to je loša putovnica za zdrav i odgovoran  život odraslog čovjeka. Uostalom, naša nas djeca nisu molila da ih rodimo. Bila je to naša želja i slobodna odluka, a slobodna odluka isključuje ulogu žrtve, to je tek uloga rođena iz našeg htijenja.

 

Govorimo svojoj djeci da ih volimo. Recimo im to ne jednom, recimo im to nekoliko puta na dan. Zagrlimo ih i recimo da ih volimo bezuvjetno, upravo onakve kakvi jesu i da su kao takvi dragocjen biser u našem životu. Vjerujte mi, nije dovoljno samo osjećati ljubav, naša su djeca često nesigurna i trebaju čuti da ih volimo. I to ne samo onda kada ispune naša očekivanja, već da ih volimo uvijek, unatoč i usprkos svemu. Da ih volimo zato što jesu. Jer kao takvi su doista neponovljivo i nezamjenjivo zrnce Svemira.

 

Uloga roditelja je neponovljivo iskustvo. Ne postoje dvije prilike. Ne postoje uputstva kako odgajati vlastitu djecu niti postoje reprize kojima ćemo popraviti ono što pokvarimo. Jednom učinjena šteta teško se popravlja. Postupajmo po svojoj savjesti i ljubavi i sigurno nećemo nepopravljivo pogriješiti. Djeca će nam oprostiti sve naše greške, ali nikada, doista nikada neće oprostiti i zaboraviti osjećaj da su bila nevoljena. Stoga, nemojmo im dozvoliti da žive u zabludi kako ih ne volimo; pokažimo im i recimo bez straha da su ono najvrednije što imamo u svom životu. Neka rastu u ljubavi i s ljubavlju, jer ona naprosto jesu ljubav.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

SNOVI

TERAPIJE

METODE

TEHNIKE

MAGAZIN

MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuMAGIFON - Životne promjene, sudbinaPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I Ching

BRZI CHAT

Cijeli Chat

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info