Vjerske teme - Celibat - neozenjeno svecenstvo

“Duh izricito govori da ce u posljednja vremena neki otpasti od vjere
i prikloniti se prijevarnim i zloduhovskim (demonskim) naucima.
A sve to pod utjecajem himbe lazljivaca otupjele savjesti koji ZABRANJUJU ZENITI SE...”
(1 Timoteju 4:1-3).

U ovom odjeljku Pavao upozorava da ce se kasnije ili, u posljednje vrijeme, pojaviti otpadanje od istinske vjere.
“To se ne odnosi nuzno na posljednje razdoblje postojanja svijeta”, pise Adam Clarke u svom poznatom komentaru,
“vec na bilo koje vrijeme nakon onog u kojem je crkva tada zivjela.” Ustvari, to otpadanje od vjere, kao sto to znaju oni koji poznaju povijest, nastalo je vec u ranim stoljecima.

Prvi su krscani u stovanju poganskih bogova prepoznali stovanje djavola, demona (1 Korincanima 10:19-21).
Iz toga slijedi da je Pavao, upozoravajuci na “zloduhovske (demonske) nauke (doktrine)” vjerojatno aludirao na ucenja poganskih misterija. Posebno je napomenuo doktrinu o “zabrani zenidbe”.
U misterijskoj religiji tu doktrinu nisu primijenjivali svi ljudi, to je bila nauka o svecenskom celibatu. Takvi neozenjeni svecenici su bili, istice Hislop, clanovi viseg svecenickog reda kraljice Semiramide.
“Koliko god to cudno izgleda, ipak glas proslosti pridaje razvratnoj kraljici uvodenje svecenicog celibata i to u njegovom najstrozem obliku.”
Nisu svi narodi medju koje se rasirila ta misterijska religija zahtijevali svecenicki celibat, kao npr. Egipat gdje je svecenicima bilo dozvoljeno zeniti se. Ali “svaki ucenjak zna da je prilikom uvodjenja stovanja Kibele, babilonske bozice, u poganski Rim, ono bilo predstavijeno u svojem primitivnom obliku, s neozenjenim svecenstvom.”

Umjesto da je doktrina “zabranjivanja zenidbe” promicala cistocu ispadi koje su pocinili neozenjeni svecenici poganskog Rima bili su toliko losi da je Senat smatrao kako ih treba prognati iz rimske republike.
Kasnije, nakon sto je svecenicki celibat bio utemeljen u papinskom Rimu, pojavili su se slicni problemi.
“Kada je papa Pavao V pokusao zabranom ovlastenih bordela u
“Svetom gradu”, rimski ga je Senat zamolio da ne sprovede u djelo svoju zamisao buduci da je postojanje takvih mjesta jedini nacin da se sprijeci svecenike da ne napastuju njihove zene i kceri.”

Rim je u to doba samo imenom bio “Sveti grad”. Izvjestaji procjenjuju da je u tom gradu, s populacijom ne vecom od 100.000 ljudi, postojalo 6000 prostitutki. Povjesnicari tvrde da su “svi svecenici imali ljubavnice, te da su svi samostani na Kapitolu bili mjesta na losem glasu.” History of Reformation, p.11. D' Aubigne
Po naredbi pape Grgura u Rimu je isusen ribnjak koji se nalazio blizu nekog samostana. Na dnu je pronadjen..... (velik broj) djecjih lubanja.

Kardinal Peter D’Ailly je rekao kako se ne usudjuje opisati nemoralnost zenskih samostana te da je stupanje u redovnice bio samo drugi nacin postajanja javnom prostitutkom. Prekrsaji su bili toliko ruzni da je u devetom stoljecu sveta Teodora Studita zabranila cak i posjedovanje zivotinja zenki u manstiru. 1477 godine u katolickom samostanu u Kercheimu odrzavali su se nocni plesovi i orgije koje su u povijesti opisane kao gore od onih sto su vidjene u javnim kucama prostitucije. Svecenici su bili znani kao “muzevi svih zena”.
Albert Velicanstveni, hamburski nadbiskup, poticao je svoje svecenike rijecima “Si non caste, tamen caute”
(Ako ne mozete biti krijeposni, budite barem oprezni.)
Jedan je drugi njemacki biskup poceo oporezivati svecenike u svom okruzju porezom na svaku zenu koju su drzali i svako dijete koje se rodilo. Otkrio je da su svecenici iz njegove biskupije drzali jedanaest tisuca zena.
Katolicka enciklopedija kaze da je sklonost nekih da prekapaju po tim detaljima i uvelicavaju pojedinosti
“ u najmanju ruku istaknuta kao i naginjanje dijela crkvenih branitelja da potpuno ignoriraju te neprijatne stranice povijesti.”
The Chatolic Encyclopedia, vol.3, p.483, art. "Celibacy".

Kao i u mnogim stvarima, mi ne sumnjamo da postoje krajnosti na obje strane. Takodjer shvacamo da u izvjestajima o nemoralnom ponasanju postoji mogucnost pretjerivanja. Pa cak ako i dopustimo da je to tako, problemi koji su povezani s doktrinom o “zabrani zenidbe” previse su ociti da bi mogli biti ignorirani. Katolicka enciklopedija, iako pokusava objasniti i opravdati celibat, priznaje da je u tome bilo mnogo zloupotreba. “Ne zelimo poricati ili prikrivati vrlo niski nivo moralnosti na koji se povremeno spustalo katolicko svecenstvo u raznim vremenskim razdobljima i razlicitim zemljama koje su se nazivale krscanskim... Pokvarenost je bila siroko rasprostranjena...Kako je i moglo biti drugacije kad su se na sve strane u biskupije ugurali muskarci brutalne naravi i neobuzdanih strasti koji su davali vrlo los primjer svecenstvu nad kojim su vladali? Velik broj klerikalaca, ne samo svecenici vec i biskupi, javno su uzimali zene, koje su im radjale djecu kojoj su kasnije predavali svoje zupe.”
U Svetom Pismu ne postoji pravilo koje bi zahtijevalo da sluzbenik Crkve bude neozenjen. Apostoli su bili ozenjeni (1 Korincanima 9:5)
a biskup (nadglednik) je trebao biti ‘jedne zene muz' (1 Timoteju 3:2).
Cak i Katolicka enciklopedija kaze:
“U Novom Zavjetu ne nalazimo nikakvu indiciju da je celibacija bila provodjena kao obvezatna bilo nad apostolima ili onima koje su oni zaredili.”
Doktrina o “zabrani zenidbe” postepeno se razvijala unutar Katolicke Crkve. U pocetku kad se tek pocela naucavati doktrina o celibatu,
mnogi su svecenici bili ozenjeni ljudi.
Dakako, postojalo je i pitanje kao: moze li se svecenik kome je umrla zena ponovno ozeniti.
Propis ustanovljen na koncilu u Neo-Cesarei, 315. godine,
“apsolutno zabranjuje sveceniku da sklopi novi brak pod prijetnjom gubitka sluzbe" Kasnije “na koncilu u Rimu, koji je 386. vodio papa Siricije, izdat je proglas kojim se zabranjuje “svecenicima i dakonima da imaju bracne odnose sa svojim zenama, a papa je poduzeo korake da se ta odredba provede u Spanjolskoj i ostalim dijelovima krscanskog svijeta.”
U tim ce tvrdnjama iz Katolicke enciklopedije pazljivi citalac ce zapaziti rijec “zabrana” i “zabranjuje”.
Rijec ‘zabranjivati’ je ista rijec koju Biblija koristi kad upozorava u vezi s “zabranjivanjem zenidbe” - ali u potpuno suprotnom smislu Biblija naziva zabranjivanje zenidbe “zloduhovskom (demonskom) naukom.”

Uzev u obzir sve te stvari mozemo vidjeti kako se obistinilo Pavlovo predskazanje (1 Timoteju 4:1-3).
Da li je doslo do otpadanja od izvorne vjere? Da!
Da li su se ljudi priklonili poganskim doktrinama,
demonskim naukama? Da!
Da li je svecenicima zabranjeno zeniti se? Da!
Zbog prisilne celibacije mnogi od tih svecenika su zavrsili sa “savjescu zigosanom uzarenim zeljezom” i “licemjerno lazuci" zbog nemoralnosti u koju su upali.
Povijest je pokazala ispunjenje svakog dijela tog prorostva!

Nauka o zabrani zenidbe za svecenike susretala se tokom povijesti s teskocama - zbog ispovijedi.

Nije tesko zakljuciti kako je praksa da djevojke i zene ispovijedaju svoje moralne slabosti i ceznji neozenjenim svecenicima, mogla lako zavrsiti u mnogim zloupotrebama. Bivsi svecenik, Charles Chiniquy, koji je zivio u vrijeme Abrahama Lincolna, s kojim je bio i osobno povezan, daje iscrpan prikaz takve pokvarenosti u vezi ispovijedi, s opisom stvarnih slucajeva u knjizi The Priest, the Woman and the Confessional (Svecenik, zena i ispovijed).
Ne kazemo da bi svi sve trebali biti osudjeni zbog pogresaka i grijeha nekih svecenika, i ne sumnjamo da su mnogi bili vrlo odani zavjetima koje su dali. Svejedno, “nebrojeni napadi” (da se okoristimo izrazavanjem Katolicke enciklopedije) povedeni protiv ispovjedi, u mnogim slucajevima nisu bili bez osnove. To da je nauka o ispovijedi porouzrocila teskoce Rimskoj Crkvi na ovaj ili onaj nacin daje se naslutiti iz rijeci Katolicke enciklopedije. Nakon spominjanja
“nebrojenih napada” kaze da
“ako je za Reformacije ili kasnije Crkva trebala odstupiti od nauke ili se okaniti od nekih obicaja u korist mira, da ublazi ‘teske rijeci', ispovijed bi bila prava stvar osudena da nestane!”
U oprezno srocenom natpisu Katolicka enciklopedija objasnjava kako moc oprastanja grijeha pripada samo Bogu.
No ipak, on tu moc ispoljava kroz svecenike.
Odlomak iz Ivanovog evandjelja (20:22-23) tumaci se da zna kako svecenik moze oprastati ili odbiti oprostiti grijehe. Da bi on mogao donijeti tu odluku, grijesi mu se moraju ispovjediti “potanko i u detalje” (prema odluci koncila u Trentu).
“Kako se moze donijeti mudra i razborita presuda ako svecenik ne zna slucaj protiv kojeg se izrice presuda? I kako on moze steci potrebno znanje osim ako ono ne dodje kroz gresnikovo spontano priznanje.”
Davsi svecenicima vlast da oprasta grijehe, nelogicno je vjerovati,
navodi clanak, da je Krist
“predvidio neke druge nacine oprastanja poput ispovijedanja
‘direktno Bogu’ .“
Za one koji su nakon krstenja sagrijesili ispovijed sveceniku je
“nuzna za spasenje”.
Biblija naucava jedan oblik ispovijedi ali to nije ispovijed neozenjenom sveceniku!
Biblija kaze “ …... ispovijedajte grijehe jedan drugomu... “
(Jakovijeva 5:16).
Ako bi se taj stih mogao uzeti kao potvrda katolicke ideje o ispovijedi, tada ne samo da bi se vjernici trebali ispovijedati svecenicima;
vec bi se i svecenici trebali ispovijedati vjernicima!
Kad je Simun Mag iz Samarije sagrijesio nakon sto je bio krsten,
Petar mu nije rekao neka se ispovijedi njemu, Petru.
Nije mu rekao ni da moli “Zdravo Marijo” odredeni broj puta na dan. Petar mu je rekao neka “moli Gospodina” za oprostenje (Djela 8:22)! Kada je Juda sagrijesio ispovijedio se grupi svecenika te pocinio samoubojstvo! (Matej 27:3-5).
Ideja o ispovijedanju sveceniku ne dolazi iz Biblije, vec iz Babilona! Prije nego se osobu potpuno prihvatio u babilonsku misterijsku religiju, od nje se zahtijevala tajna ispovijed.
Jednom kad je ispovijed vec ucinjena, zrtva je bila ropski vezana za svecenstvo.
Nema dvojbe da se ispovijedanje prakticiralo u Babilonu,
jer su samo iz takvih zapisanih ispovijedi, i samo iz njih,
povjesnicari bili u mogucnosti izvuci zakljucke u vezi babilonskog poimanja dobra i zla.
Babilonska zamisao o ispovijedi bila je poznata u mnogim dijelovima svijeta. Salaverte je pisao o tom obicaju medu Grcima.
"Svi su Grci, od Delfa do Termopila, bili ukljuceni u misterije delfskog hrama. Njihova sutnja u vezi sa svime sto im je bilo zapovijedjeno da odrze tajnim, bila je osigurana uobicajenim ispovijedanjem, zahtijevanim od kandidata nakon inicijacije.”
Odredeni su oblici ispovijedi bili, takodjer, poznati u religijama
Medo-Perzije, Egipta i Rima, davno prije dolaska krscanstva.

Crno je specificna boja svecenicke odjece u Rimokatolickoj Crkvi, a i neke protestantske denominacije slijede taj obicaj Zbog cega crno? Mozemo li zamisliti Isusa i apostole obucene u crna odijela?
Crno je stoljecima bilo povezano sa smrcu. Pogrebne su kocije tradicionalno crne a to je i boja koja se oblaci na pogreb, itd.
Ako itko kaze da treba oblaciti crno u cast Kristove smrti, mi bismo zeljeli istaknuti cinjenicu da Krist vise nije rnrtav!
S druge strane, Biblija spominje neke Baalove svecenike koji su se oblacili u crno! Bozja je poruka kroz proroka Sefaniju bila:
‘ ….Istrijebit cu iz ovoga mjesta ostatak Baalov, ime sluzitelja idolskih sa svecenicima (kemarim) njegovim” (Sefanija 1:4).
Kemarim su bili svecenici obuceni u crnu odjecu. Taj isti naziv preveden je kao “la svecenici” u jednom drugom odjeljku o stovanju Baala (2 Kraljevima 23:5). Adam Clarke je rekao:
“Oni su najvjerojatnije bili samo red koji su osnovali judejski idolopoklonicki kraljevi, a bili su nazivani kemarim po rijeci camar koja znaci... potamnjeti ili pocrnjeti, buduci da je njihov posao bio da se neprekidno brinu za zrtvene vatre. A najvjerojatnije su bili i obuceni u crnu odjecu i stoga i Zidovi iz poruge nazivaju krscanske crkvene krugove kemarim, zbog njihove crne odjece i ogrtaca.
Tesko je reci zbog cega bi mi morali svojim svecenickim odijelima imitirati baalove svecenike!”

Jos jedan obicaj Rimokatolicke Crkve, koji je takoder bio poznat u drevno doba medju nekrscanima, je tonzura.
Katolicka enciklopedija kaze da je tonzura
“Sveti ritual ustanovljen od strane Crkve kod kojeg... se krscanin prima u svecenicki red tako da mu se obrije kosa... Povijesno, tonzura se nije koristila u prvotnoj Crkvi... Cak i kasnije, Sveti Jeronim (340-420) nije odobravao da svecenici briju glave!”
Ali vec u tom stoljecu tonzura je bila uobicajena. Na koncilu u Toledu donesena je stroga odredba da svi svecenici moraju primiti tonzuru, ali se danas taj obicaj vise ne provodi u mnogim zemljama.
Poznato je i priznato da se taj obicaj “nije provodio u ranoj crkvi”,
vec je bio poznat medu poganskim narodima!
Buda je obrijao glavu zbog poslusnosti navodnoj Bozjoj zapovijedi. Ozirisovi su se sve u Egiptu razlikovali od obicnog puka po tome sto su brijali glave. I svecenici boga Bakhusa su imali tonzuru.

U Katolickoj je Crkvi, oblik tonzure koji se koristio u Britaniji bio nazivan “keltski”. Kod “keltske” se tonzure brijao samo dio kose na prednjoj strani glave. U “istocnom” obliku je cijela glava bila obrijana, ali u rimskom obliku, zvanom “tonzura svetog Petra”, koristila se okrugla tonzura pri kojoj je ostajala samo kosa na rubovima, dok je gornji dio glave bio gol. U Britaniji je “keltska” svecenicka tonzura bila ismijavana kao “tonzura Simuna Maga”.

Zbog cega je Rim inzistirao na okrugloj tonzuri? Ne mozemo imati potpuni odgovor na to pitanje, ali znamo da je takav bio
“stari obicaj Mitrinih svecenika koji su svojim tonzurama imitirali suncev disk. Kako je bog sunca bio veliki oplakivani bog, a njegova kosa pod u kruznom obliku, stoga su svecenici koji su ga oplakivali, i sisali svoju kosu na slican nacin. Tako su u razlicitim zemljama oni koji su oplakivali mrtve i sisali kosu u njihovu pocast, sisali je u kruznom obliku!” Da je to vrlo star obicaj, poznat cak i u Mojsijevo doba, moze se vidjeti iz Biblije. Tonzura je bila zabranjena za svecenike:
“Neka ne briju glave’ kaze Pismo (Levitski zakon 21:5).
Da je ta “obrijanost” bila okrugla tonzura pokazuje nam tekst iz Levitskog zakona 19:27:
“Ne zaokruzujte kosu na svojim slijepoocnicama.”

Izvor: ”Babilonska Misterijska Religija” Ralph Woodrow J.V. Decembar 2006.

Preuzeto sa: http://www.hasic.dk/vjerske_teme/neozenjeno_svecenstvo.htm