Postoji nekoliko Kantovih zapisa poezije Popea, von Hallera i Addisona u njegovoj Teoriji neba i riječ je o obostranim prijevodima sa njemačkog na engleski jezik i obratno. Tako je do nas doprla njemačka verzija te poezije i jedna pjesma von Hallera glasi ovako:

„Wenn dann ein zweites Nichts wird diese Welt begraben

Wenn von dem Alles selbst nichts bleibet als die Stelle

Wenn mancher Himmel noch, von andern Sternen helle

Wird seinen Lauf vollender haben

Wirst du so jung als jetzt, von deinen Tod gleich weit

Gleich ewig kunfting sein, wie heut“

V.Haller

Ta je poezija na engleskom jeziku prevedena kao:

„When then a second night will bury this world

When from everything nothing remains but the place

When still many other heavens bright with other stars

Will have complete their course

You will be as young as now, just as far from death

As eternally alive as now“

Von Haller

I kao što se vidi, von Haller govori ein zweites Nichts dok je u engleskom prijevodu to mjesto prevedeno kao a second night, dakle, kao druga noć, iako je ovdje velikim slovima Nichts dakle Ništa pa bi vrlo vjerojatno to mjesto trebalo prevoditi kao drugo Ništa:

„Ako će drugo Ništa pokopati ovaj svijet

Ako od toga svega čak ništa ne ostane osim mjesta

Ako će još mnoga druga nebesa od drugih zvijezda svijetla

Završiti svoj tok

Ti ćeš biti tako mlad kao sada, od svoje smrti jednako daleko

Jednako vječan ubuduće kao i danas“

Von Haller

Pa sada baš ne znamo točno koji prijevod ima prvenstvo, da li engleski ili njemački, ali je svakako istina kako je do nas doprla ova verzija koja naglašava da je tu riječ o Ništa poput Heideggera kod kojeg se u Bitku objavljuje Ništa i to je jedan usud našeg vremena.

Ja sam nakon trideset godina zapamtio ovu poeziju u smislu:

‘’da li bi moglo postojati neko apsolutno Ništa

koje bi moglo razoriti ovaj svijet’’

pa sam onda provjeravao u engleskim i njemačkim dokumentima i shvatio sam kako nisam bio u pravu, jer se svijet ne rastvara u ništavilu, to je jedna filozofska zabluda koja je trebala naglasiti prioritet egzistencije prema svijetu prolaznosti, patnje, stradanja, propadanja, dok bi o čovjeku trebalo govoriti u supstancijalnim određenjima.

Već se Kant pitao o prolaznosti svijeta pa je zaključio, da mnoge sile prirode koje svoju opstojnost očituju u određenim dijelovima ostaju za nas neobjašnjene, jer ih opažanjem ne možemo dovoljno duboko ispitati.

Mnoge tajne prirode ostaju za nas tako neobjašnjene, iako je sama stvar dana, ali ostaje nespoznata. Tako je veliko pitanje rastvara li se svijet u ništavilu u kojem ostaju samo zračenja kao kod Hawkinga ili je ipak tu cijelo vrijeme riječ o vječnom procesu rađanja, trajanja i umiranja u vječnom povratku istog.