Mlad čovjek je pun energije, žara, želje da promijeni svijet. Misli kako je njegovo poslanje da sve izmijeni, unaprijedi, učini boljim, ta staro ništa ne valja, oni prije mene su nizašta, za ropotarnicu povijesti, iako bi realno gledajući još puno toga mogli učiniti, ali zar nešto očekivati od fosila? I sam bijah takav, nisam razumio stare ljude. Sada, kada i sam ponirem u suton života, mnoge stvari gledam drukčije. Mogu reći da sam dostigao filozofski stadij, promatram svijet oko sebe s određene distance, s filozofskim mirom. A nažalost vidim, nemojte misliti da sam previše star, da ovaj moderni, ludi, svijet doista ništa ne valja. Nisam protivnik napretka, mnoge nove stvari zaista čine život lakšim, ali uzeli su nam sve, ljudskost, slobodno vrijeme, male i sitne ljudske užitke, programiraju nas kako da mislimo, kako da se ponašamo, kako da postupamo. U ime čega ? Prava istina je, u ime njihovog profita, pohlepe, želje da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji, kako bi dotični upeli sve svoje snage da se i oni obogate, a zaista nikada to neće uspjeti. Suvremeni liberalni, i slobodno mogu reći pohlepni, kapitalizam samo gleda kako povećati materijalno bogatstvo odabranih koji raspolažu polugama moći. Počeo sam raditi u jedno humanije vrijeme, kada smo radili da bismo živjeli, jer rad oplemenjuje čovjeka, a danas živimo da bismo radili, u ime nečijeg profita. Nekada je i radno vrijeme bilo ljudskije, ostavljalo nam je dio dana da ga možemo posvetiti svojim hobijima, bilo to rad u vrtu oko kuće, ili pecanje na obali rijeke, a danas, radimo po čitave dane do iznemoglosti, do kasno uvečer, dokaz je lojalnosti firmi ostati raditi do noćnih sati. Kojoj firmi ? Kojem poduzetniku? Onom koji samo hlepti za što većim bogatstvom, svojim profitom, vilama od po stotinu soba, koje ne obiđe niti jednom godišnje, jahtama na kojima ne stigne ni zaploviti, autima koji vrijede bogatstvo, a onda ih pijan ili drogiran slupa na slijedećem uglu. Ali reci da nećeš! Već masa drugih čeka da oni uskoče na tvoje mjesto misleći da će steći sreću radom do iznemoglosti, kako bi punili bankovni račun vrlog poduzetnika, koji više niti ne može istinski uživati u životu bez doze kokaina, odijela s potpisom, koje se za godinu dana podere u krpe kao i traperice s placa, ali on nosi robu „s potpisom“, čijim, pitam se? Neke isprazne budale koja sebe naziva kreatorom i kinji tisuće jadnika koji rintaju od zore do mraka bez predaha da bi se on mogao zvati kreatorom i poduzetnikom. Nedavno sam pročitao reportažu o radnicama u tekstilnoj industriji u Kini, zemlji koju nazivaju državom neopisivog prosperiteta, navodno njihov BDP ima dvoznamenkastu vrijednost. A onda reporter kaže, te radnice tokom 12-satnog radnog vremena ne smije piti niti vodu, jer bi onda češća morale ići na WC, a ako ne piju, nemaju niti fizioloških potreba, pa ne izostaju niti minute, ma sekunde, s radnog mjesta, tj. proizvodne trake. I onda će mi netko reći da je to napredak, poduzetništvo. Pa ljudi moji, i rob u Starom vijeku je smio ići pišati /oprostite na izrazu/ kada je imao potrebu. Suvremeni radnik ne smije, da ne bi slučajno oštetio poslodavca, ljepše rečeno, poduzetnika, a ustvari lopova i izrabljivača- uvrijedio se tko god hoće.

Mi suvremeni ljudi smo programirani robovi, a komandne palice u rukama drži liberalni kapitalist. Programira nas kao robote. Moramo raditi do kasnih večernjih sati, ne smijemo imati slobodnog vremena, jer slobodan čovjek misli svojom glavom, a to je nepoželjno. Radi, dođi kući, nervozan si , izbezumljen od umora, kada te djeca nešto upitaju otreseš se na njih, upališ im kompjutor ili neke video-igrice uz povik – umoran sam, ostavi me na miru ! A Veliki brat to upravo i želi, djeca će konzumirati sadržaje koje on želi i postajat će pokorni i bezumni potrošači njegovog smeća, osobe kakve upravo želi.  Kakvi slobodno-misleći obrazovani ljudi, ne, konzumenti bezvrijednih sadržaja , od glupih TV serija, reklama, koje nam upravo ispiru mozak. Zar nije imbecilno da se na televiziji svakih nekoliko minuta vrti ista reklama koja nas uz euforičnu muzičku pratnju uvjerava da je upravo taj proizvod , a u biti = smeće, najbolje, da ga u svakom slučaju moramo imati, itd. Pa se onda počinjemo čuditi kada i mala djeca imaju psihičke traume jer nemaju proizvod s potpisom, koji je „in“, da moraju psihijatru jer im ne možemo kupiti nešto što u okruženju „vrijedi“, a svi misle da vrijedi, jer su programirani da tako misle. Žalosno mi je gledati kako roditelji malu djecu dovode u igraonice trgovačkih centara, u smrad i prašinu, zaglušujuću muziku, buku. Vjerujte mi, odrastao sam u prirodi, uz pjev ptica i šum vjetra, na svježem zraku, u smirenom okruženj, pa sam i danas u već priličnim godinama sretan čovjek, nikada ne želim više od onoga što mi stvarno treba. Trgovački centri mi se gade, gotovo nikada ne ulazim u njih, preferiram mali kvartovski dućan, gdje se porazgovaram sa susjedom trgovkinjom. S neopisivim zadovoljstvom izvadim iz džepa svoj mobitel star već 15 godina, kakvog više nema niti na otpadu, ali meni služi, a svi me zaprepašteno gledaju; neki dan me jedan dječačić od svojih šest godina upitao- striček, a kaj vam je to ? Kada mu odgovorih , mobitel, nije mogao doći k sebi, jer on tako nešta još nije vidio.

Televiziju gotovo niti ne gledam, ne dozvoljavam da mi se nešto nameće, u stilu, trebaš kupiti ovo ili ono, moraš igrati ovu ili onu igra, kupi ovo, dobit ćeš nagradu, samo koju i kada ? Onda euforija, svi moramo na godišnji, skijanje, a ja ne skijam, pa što onda. Čast pravim rekreativcima, ali u mojem okruženju pitanje je prestiža ići na skijanje, pa taman se kao mnogi i vratio u gipsu, ali, image je image, zar ne!

Ne prihvaćam nametnute pseudo-vrijednosti suvremenog svijeta, sve proanaliziram i usvajam ono što je prošlo vrijednosni sud, dobra knjiga, umjetnički film, ne instant serija za mase/ bez uvrede/, vrijedna izložba, ne neka instalacija od par letava na koje su razapete poderane gaće, i to se onda proglašava konceptualnim likovnim djelom, ili uratkom koje je neko mazalo pošpricalo po platnu i onda tvrdi da je to umjetnička slika, koju nitko ne razumije, jer je autor u svom stvaralačkom transu toliko iznad nas običnih smrtnika. Podla pomisao, što će od tih „umjetničkih djela“ preživjeti sud vremena, jer kao što je rekao veliki teoretičar umjetnosti Focillon, djela žive „ u vremenu, materijalu i prostoru“.

E moj suvremeni svijete, jadan li si i bijedan, ipak, tješim se – vrijeme će svemu presuditi pa i svim veličinama, od politike do umjetnosti, samo će mnogi preživjeti još puno gorkih trenutaka dok usud svemu ne odmjeri mjeru.

Ne ljutim se na ovaj svijet, moja dob mi već omogućuje da sve promatram s određene distance, na sve ludosti modernog vremena se mogu samo nasmiješiti, jer „Ne ubija se gnjevom već smijehom“, ili „Smrdi mi njihov idol, smrde mi svi zajedno ti služitelji idola“.

Tako je govorio Zaratustra.