Naša kolektivna krivnja
preuzeto s bloga: http://kaval.blog.hr/
Ovaj post pišem potaknuta postom blogerice Moj izgubljeni svijet pod naslovom Suicidally koji je na žalost ostao glas vapijućeg u pustinji.
Taj okrutno istinit post, vjerojatno u želji urednika da se naslovnica ne pretvori u crnu kroniku, nije tamo završio jer ne nudi priče iz egzotičnih krajeva, pripremanje svakodnevne hrane ili viđenje Big Brothera. Tema posta je ona mračna strana života i jedanaest samoubojstava mladih građana Lijepe naše u posljednjih šest mjeseci i ovo je još jedan pokušaj da krik te blogerice oživi naša kratkotrajna pamćenja i probudi nas iz ravnodušnosti.
U potpunosti potpisujem sve njene navode i dodajem da na svojoj savjesti nosimo pečat kolektivne krivnje ma koliko ovaj izraz u današnje vrijeme nije u modi i nema pravno uporište. Poznate su ubojice Anđele, Kristine i Frane, ali ovih jedanaest smrti naš su zajednički počinjen zločin.
Pod snažnim dojmom navedenog posta napisala sam pjesmu.
Poželim je ispisanu na bijelom papiru kao letak bacati iz aviona ne bi li nekim čudom bar jedan primjerak u pravom trenutku dospio u ruke mladom očajniku i zaustavio njegovu ruku koja je već krenula da sebi oduzme zivot.
Poželim da se ova ili neka slična pjesma nađe u čitankama kao obavezna lektira. Pročitana pred tisućama djece i ponovljena mnogo puta, možda bi im prenijela poruku i ostavila nekakav trag optimizma u njihovim osjetljivim dušama. Poželim da se uči na satovima vjeronauka kao molitva jer život je kažu, od boga dar.
Mladost je najbolnije razdoblje života i prijete joj neiskustvo, brojna pitanja bez odgovora i samoća usred mnoštva.
Ja još staromodno vjerujem u snagu iskrene rijeci i mislim da je makar nekima od tih mladih ljudi upravo ona nedostajala.
Za njih je svaka riječ žaljenja došla prekasno kao mrtvo sjeme posađeno na grobnu ploču od hladnog mramora i nikad neće dati ploda,ali nije kasno da se posvetimo živima i pred nama je mnogo posla.
Netko je rekao: Ako u zavjetrinu uneseš samo jedan cvijet, spasio si čovječanstvo.
Ako bi ova pjesma sačuvala samo jedan život, moj bi osjećaj bio isti, a smisao i svrha pjesme ispunjeni.
ŽIVOT JE DAR
Ja znam da rane nisu vječne
Svjedoče o tom ožiljci moji
I ne prihvaćam model ružni
Haljine što sudba mi skroji.
Nad bezdanom prkoseć vjetru
S osloncem u sebi čvrsto stojim
I ne plaše me drhtave sjene
Jer svoj put ja vedrinom bojim.
I kad me život nemilo bije,
Udara kao bijesni grom,
Vrtlogu crnih, zlokobnih misli
Odupirem se snagom svom.
U tišini sobe plakati ću tiho,
Al' na sebe ruku ja dignuti neću,
Bol ću izreci majci il’ prijatelju svom
Jer u vječnoj mijeni sunca se kreću.
Negdje na mene čekaju mirne vode
I široka njiva plodonosnog sutra
I tko bi poželio umrijeti sada
A ljepotu novog ne vidjeti jutra.