Prije svega, hvala! Hvala za sve vaše vrijeme, svu podršku, svu gomilu dobrih informacija koje smo razmijenili, pišući se već pune četiri godine. Jedni uz druge smo stekli nova saznanja koja su nam bila od koristi, bar kao maleni okidač za dalje u trenutku kad smo negdje zapeli.

Nevjerojatno lijep osjećaj je primati poruke zahvalnosti, ali zahvalnost ne pripada samo meni, nego svima nama, radi sve jednako uloženog truda da proslijedimo dobru informaciju ili učinimo neku drugu prijateljsku gestu. Svatko se trudio dati najbolji dio sebe, svijetu i vijeku, u danom trenutku.

I sreća da je tako, jer kakav ogroman gubitak bi bio pustiti da nam vrijeme dođe i prođe, da neprimijećeno nestane, jer izgubili bi ne samo taj dio vremena, nego i dio života. Kao pijesak kroz prste, nečujno ode u nepovrat, a pogotovo ako je ispunjeno ništa ne činjenjem, nesvjesnim dokoličarenjem …, ako u njemu nismo „nit suzu ronili, nit smijehom zvonili“.

E, ali dođe dan kad shvatimo svu njegovu vrijednost i očajnički tražimo još jedan dan ili bar jedan sat i sjetimo se svake izgubljene minute i zažalimo što je nismo, ma kako god, ali dubinski svjesno proživjeli.

U filmu „In time“, negdje tamo u budućnosti, vrijeme je zamijenilo novac. Sve se plaća vremenom, stanarina, hrana, putovanja… i jedini način da se ostane živ je zaraditi, ukrasti ili naslijediti još vremena.

"Nemam vremena brinuti o tome….", kaže na početku Justin Timberlake, dok sjajan zeleni sat na njegovoj podlaktici, odbrojava preostalo mu vrijeme. Sat, sa kojim se svi rađaju, počinje odbrojavanje sa prvim udahom, a kad se zaustavi na 00:00, nema više pomoći, život se ugasio, vrijeme je isteklo.

Ta činjenica da im vrijeme stalno curi, tjera ljude da očajni trče gdje god idu, ne bi li ga što manje potrošili i što više zaradili. Događaju se drastične situacije. Mlada žena, kojoj je vrijeme pri kraju, zna da ga može još dobiti na odredištu udaljenom dva sata hoda, no, sjajni sat na njenoj ruci pokazuje da ima još samo sat i pol. Odluči se ići autobusom, međutim vozna karta je upravo sa jednog poskupila na dva sata.

Film nosi poruku da prepoznamo svoje vlastite živote u vremenu koje imamo i koje istječe bez obzira što nam na ruci ne otkucava vremenski sat.

Zamislimo kako bi bilo super kada bi imali vremensku banku, u kojoj bi mogli uzeti dodatno vrijeme?! No, odmah nam se postavlja pitanje, čemu, ako ne znamo što učiniti s tim vremenom. Ako smo zbunjeni i neorganizirani, ako ne shvaćamo vrijednost danog trenutka, nikakvo dodatno vrijeme nam ne može pomoći.

Jedan od ključeva mirnog i kvalitetnog življenja je biti svjestan svog značaja u vremenu u kojem jesmo. Možemo uživati trošeći ga kako god, na način na koji god želimo, ako smo svjesni da je minuta koja je upravo istekla, nepovratna.

To saznanje nas tjera da posložimo stvari po prioritetima, da gotovo nikada ne dođemo u situaciju da obaveze koje su nam važne, našim nemarom, postanu, k tome, još i hitne. Panika nas tada zavrti u krug, izgubimo se, čini nam se da ničim više ne gospodarimo, da nas vrijeme „gazi“ i da baš za ništa nemamo vremena.

No, čak i tada, kad smo svjesni činjenice da nemamo vremena za gubljenje, 　dan za danom ustajemo ujutro bez ikakva plana, žureći se besciljno, dok vrijeme nepovratno odeeeee.

Nikakvo čudo. Gotovo da to i nije naša krivnja. Nitko nas nikada　 nije naučio kako dobro koristiti vrijeme i ispuniti svakodnevni život sa značenjem i svrhom.
Naš sustav nije postavljen da nas se nauči njegovati naše najbolje talente i najveće težnje, nego samo kako osigurati osnovni opstanak.
Obrazovni sustav je dizajniran za stvaranje dobrih radnika koji će se boriti za radna mjesta i graditi karijeru u životu. Ne potiče se razvoj najvećeg osobnog potencijala, da 　procvjeta u svoj svojoj snazi, niti stvara kreativne ljude, koji krče put naprijed za dobrobit planete. Oni stasaju samouki, do nedavno, šačica hrabrih, koji su prepoznali svoju jedinstvenost, a koja treba služiti svijetu.

Na sreću, nikada nije prekasno. Na vrijeme je kad god se krene. Dok god nam srce tuče, na vrijeme je. Jedini problem je što nam životni sat nije vidljiv i ne znamo koliko još ostaje do 00:00, zato stalno imajmo na umu da nije uputno odugovlačiti. Odugovlačenje je kradljivac vremena, a ono je neumoljivo u svom protoku. Možemo ga očajnički moliti da malo zastane dok se mi još snađemo, jer nam se čini da još nismo spremni…. zaludu, vrijeme je neumoljivo i juri dalje.

Dobro je promisliti što uradimo sa 24 sata koje svako jutro dobijemo. To je zaista ogromna količina vremena. 1440 minuta! Jesmo li zadovoljni kako ga potrošimo?
Postoje samo dvije prepreke koje će nas spriječiti da bolje upravljamo vremenom, da budemo učinkovitiji i zadovoljniji: nejasnoća i nedostatak motivacije.
Već smo rekli da zbunjeni um uvijek kaže ne. Ako nam ono što trebamo učiniti nije dovoljno jasno, mozak će stvoriti otpornost prema tome radi čega će izostati i motivacija.

Napravimo svoj vlastiti, jednostavan ali jasan, plan zadataka koje treba uraditi. Ne prepisujmo od nikoga, niti od onih najuspješnijih ili naj… što god, jer mi smo jedinstvena osoba i ne trebamo se bojati pokazati svoju pravu osobnost. Strah od različitosti i potreba da se prilagodimo postavljenom okviru, su lažne i destruktivne. Jedinstveni smo i svijet nas treba upravo takve. To je naše pravo, a i dužnost.

Donijeta odluka i plan se mogu korigirati, radi nekih novih saznanja, ali nikada ne odustati, ne iznevjeriti samog sebe, ne pronalaziti izgovore… od sutra ću, sad mi se neda.., tko zna jeli to to…. Potrebna nam je snaga volje.

Nitko nikada nije postigao nikakav uspjeh dok nije naučio koristiti snagu volje. Kada se nema snažna volja bitka je izgubljena.

Doba Kraljice Victorie (1819-1901) je bilo poznato kao jedno od najprosperitetnijih dinastija u povijesti. Viktorijanci su kroz povijest poznati po inteligenciji, brzom umu i drugim vrlinama. Siromaštvo je tada bilo gotovo uništeno, broj milijunaša je porastao ...Svi su bili sretni, ljubazni i suosjećajni ... Tajna ljudi tog vremena je eksplozivna snaga volje!

Znanstvenici tvrde da svatko može imati snažnu volju. To je mentalni mišić koji možemo trenirati.

U jednom restoranu u Londonu, Roy Baumeister, ugledni američki profesor socijalne psihologije, je naručio riblji ručak i čips, iako čips neće jesti. Naručio ga je samo da trenira svoju snagu volje.

„Snaga volje je“, tvrdi Baumeister tijekom ručka, „ono što nas razlikuje od životinja. To je sposobnost da ograničimo naše impulse, odolimo iskušenju, da učinimo ono što je pravo i dobro za nas na duge pruge, a ne ono što nam odgovara i želimo učiniti upravo sada. Snaga volje je središnja stvar u civilizaciji.“
Baumeister i drugi znanstvenici svjedoče stotinama genijalnih eksperimenata da je volja sila kojom kontroliramo i upravljamo našim mislima, impulsima i emocijama, sila koja nam pomaže ustrajati u teškim zadacima.

Dragi ljudi, stojim vam na raspolaganju za sva vaša pitanja i radujem se svim divnim porukama od vas kao i do sada, no, ovo je moja zadnja tema na ovakav način.

Želim vam svu mudrost svijeta u pronalaženju onoga što želite, u planiranju svojih postignuća i snažnu volju da to i ostvarite.

I naravno, neka vam svaki dan protekne u zdravlju i radosti, za što bi bilo dobro, kad god ste u mogućnosti, dodati svojoj prehrani alge.

Puuuuuuuuuno hvala!

Ana