ZADAR- Desetak parova s djecom okupilo se nedavno na postnovogodišnjem slavlju u stanu zajedničkih prijatelja. Glasovi odraslih, glazba, dječji smijeh i kucanje čašama nisu smetali 11-godišnjem Gabrielu da provede vrijeme onako kako je naumio. Došao je sa svojim laptopom na leđima, protokolarno odradio pozdravljanje s okupljenima i sva četiri sata proveo gledajući u ekran. Kad se društvo krenulo razilaziti, i Gabriel je s roditeljima otišao kući, pritom uredno pozdravivši nas na izlazu. Dok smo začuđeni gledali kako nestaje u liftu, domaćini su prokomentirali: “Naš najmanje zahtjevan gost. Otkad ima dobru bateriju, ne traži više ni utikač za struju”.
Da Gabriel kojim slučajem raste u Zadru, a ne u Zagrebu, možda bi mu šanse za odvikavanje od ekrana bile nešto veće. Jer, baš tamo je krenuo prvi veliki apstinencijski pokušaj. Udruga građana, predvođena profesorima pedagogije sa zadarskoga Filozofskog fakulteta, okupila je zainteresirane osnovnoškolce i organizirala “10 dana bez ekrana”, odnosno 10 dana bez mobitela, televizora i kompjutora. Pronašli su djecu i roditelje voljne provjeriti kako bi im gašenje svih ekrana moglo mijenjati život.
Poboljšana komunikacija
U tri su zadarske škole prvo napravili anketu. Ispitivanje provedeno među 227 učenika sedmih i osmih razreda pokazalo je da oni isto onoliko vremena (u nekim slučajevima i više) koliko provedu u školi, provedu i pred tri moćna ekrana. Gotovo 11 posto učenika dnevno ispred računala sjedi više od pet sati, svaki četvrti na dan potroši sat i pol na mobitelu, a 12 posto više od pet sati gleda TV program.
Svaki deseti od anketiranih učenika pristao je sudjelovati u projektu “10 dana bez ekrana” i vidjeti može li i kako živjeti bez ta tri “ekrana”. Učenik koji je odlučio apstinirati iza sebe je morao imati roditelje koji su također odustali od ekrana. Ipak, nije bila riječ o potpunoj apstinenciji. Učenicima se savjetovalo da te medije koriste kontrolirano i samo ako nađu dobar razlog. Morali su voditi i dnevnik u koji su bilježili razmišljanja i probleme vezane uz svoju apstinenciju, zapisivali su krize i kako su kroz njih prolazili. Bi lježili su i bodove, ovisno o tome koliko su stvarno izdržali bez tri ekrana.
Stela Paro Vodolin bila je među učenicima koji su skupili najviše bodova nakon deset dana, osobito na području poboljšanja komunikacije s roditeljima i vršnjacima.
- Mobitel imam od trećeg razreda. Ne koristim ga puno, uglavnom samo za poruke i nužne pozive, četiri - pet poruka i poziva dnevno. Mjesečno na to potrošim oko 50 kuna. Kompjutor imam u svojoj sobi, na njemu nikada ne provedem višem od dva - tri sata dnevno, i to većinom na internet stranici MSN preko koje chatam s prijateljicama. Prva tri, četiri dana nisam gotovo uopće bila pred ekranom, a poslije sam ipak svaki dan nešto pogledala. U tih 10 dana bez ekrana naučila sam da se vrijeme može iskoristiti na puno bolje načine, da ne mora značiti da se neću i zabavljati ako nemam kompjutor, mobitel ili takvo što. Puno je bolje prošetati s prijateljima i komunicirati uživo, nego se dopisivati preko kompjutora.
Da Gabriel kojim slučajem raste u Zadru, a ne u Zagrebu, možda bi mu šanse za odvikavanje od ekrana bile nešto veće. Jer, baš tamo je krenuo prvi veliki apstinencijski pokušaj. Udruga građana, predvođena profesorima pedagogije sa zadarskoga Filozofskog fakulteta, okupila je zainteresirane osnovnoškolce i organizirala “10 dana bez ekrana”, odnosno 10 dana bez mobitela, televizora i kompjutora. Pronašli su djecu i roditelje voljne provjeriti kako bi im gašenje svih ekrana moglo mijenjati život.
Poboljšana komunikacija
U tri su zadarske škole prvo napravili anketu. Ispitivanje provedeno među 227 učenika sedmih i osmih razreda pokazalo je da oni isto onoliko vremena (u nekim slučajevima i više) koliko provedu u školi, provedu i pred tri moćna ekrana. Gotovo 11 posto učenika dnevno ispred računala sjedi više od pet sati, svaki četvrti na dan potroši sat i pol na mobitelu, a 12 posto više od pet sati gleda TV program.
Svaki deseti od anketiranih učenika pristao je sudjelovati u projektu “10 dana bez ekrana” i vidjeti može li i kako živjeti bez ta tri “ekrana”. Učenik koji je odlučio apstinirati iza sebe je morao imati roditelje koji su također odustali od ekrana. Ipak, nije bila riječ o potpunoj apstinenciji. Učenicima se savjetovalo da te medije koriste kontrolirano i samo ako nađu dobar razlog. Morali su voditi i dnevnik u koji su bilježili razmišljanja i probleme vezane uz svoju apstinenciju, zapisivali su krize i kako su kroz njih prolazili. Bi lježili su i bodove, ovisno o tome koliko su stvarno izdržali bez tri ekrana.
Stela Paro Vodolin bila je među učenicima koji su skupili najviše bodova nakon deset dana, osobito na području poboljšanja komunikacije s roditeljima i vršnjacima.
- Mobitel imam od trećeg razreda. Ne koristim ga puno, uglavnom samo za poruke i nužne pozive, četiri - pet poruka i poziva dnevno. Mjesečno na to potrošim oko 50 kuna. Kompjutor imam u svojoj sobi, na njemu nikada ne provedem višem od dva - tri sata dnevno, i to većinom na internet stranici MSN preko koje chatam s prijateljicama. Prva tri, četiri dana nisam gotovo uopće bila pred ekranom, a poslije sam ipak svaki dan nešto pogledala. U tih 10 dana bez ekrana naučila sam da se vrijeme može iskoristiti na puno bolje načine, da ne mora značiti da se neću i zabavljati ako nemam kompjutor, mobitel ili takvo što. Puno je bolje prošetati s prijateljima i komunicirati uživo, nego se dopisivati preko kompjutora.
| Što misle djeca, a što roditelji Neki od komentara koje su zapisali učenici: ‘Nisam razmišljao o medijima, bez njih sam se zabavljao isto kao s njima.’ ‘Tata je isključio TV jer štedi struju!’ ‘Hoću Facebook, hoću TV!!!’ ‘Zaželjela sam se druženja s prijateljicama preko Facebooka i MSN-a.’ ‘Nisam poželjela gledati zabavne emisije na TV-u, shvatila sam da mogu i bez njih.’ ‘Cijelu večer sam bila okrenuta od TV-a leđima i slušala, a nisam se ni okrenula…’ ‘Ovaj projekt mi je otvorio oči.’ ‘Ništa nisam poželjela koristiti jer mi je cijeli dan bio zabavan, to je moguće, vidim i bez medija.’ Komentari roditelja : ‘Stvarno je dobro ručati bez televizije. Mislim da ću poslije svega nastaviti s tom navikom. S ovim projektom dobile smo i ja i kći.’ ‘Nema potrebe gledati gluposti na televiziji.’ ‘Sve više koristi mobitel za dopisivanje s prijateljicama, ranije je to radila preko kompjutora.’ ‘Sad mi je žao što se projekt bliži kraju, danas smo svi solidarno proveli večer bez ekrana.’ (Otac) ‘Dan bez ekrana mi puno znači.’ (Majka) |
Zakačena na Zagorku
Pa zar to Stela, odlična učenica, nije znala i prije, pitam zbunjeno.
- Znala sam, ali sam mislila da je puno jednostavnije komunicirati preko kompjutora. Mislila sam da je nevažno gledam li nekoga u oči ili mu pišem preko tipkovnice, a sad sam shvatila da je to veoma važno. Komunikacija je stvarno puno bolja uživo jer preko kompjutora ne možeš vidjeti izraze lica, ne možeš doživjeti tu osobu. Kad uživo pričaš s nekim, lakše je stvoriti stav, lakša je cjelokupna komunikacija - ozbiljno će Stela.
Priča kako većina njezinih dana u vrijeme školske godine nalikuje jedan na drugi.
- Dosad bih uvijek umorna dolazila iz škole i najjednostavnije mi je bilo sjesti ispred televizora ili kompjutora. No, to me zapravo još više umara. Sad kad iz škole dođem umorna, ne sjednem pred ekran, nego legnem u krevet i malo odspavam. Poslije idem van ili radim nešto za školu. Pred ekranom izgubiš vrijeme, a toga nisi ni svjestan. Sad više čitam i više se družim s prijateljima - kaže i dodaje kako je sada “ intravenozno zakačena” na Mariju Jurić Zagorku.
Mirela Tolić, voditeljica projekta i znanstvena novakinja na Filozofskom fakultetu u Zadru, učenike je na posebnim radionicama učila kako razlikovati što je u medijima manipulacija, a što informacija koja može čak i obrazovati.
- Izvukla sam nekoliko manipulativnih reklama i stavila ih na slajdove. Recimo, ona reklama za PlayStation 2 što podsjeća na nasilje. Prvo su joj se nasmijali, nisu niti razmišljali koja je pozadina te reklame. Na početku nisu vidjeli da je to i manipulativni sadržaj, a ne samo oblik zabave, no poslije su itekako naučili prepoznavati što je što - zadovoljno će Tolić.
Dr. Zlatko Miliša, pročelnik zadarskog Odsjeka za pedagogiju i supervizor projekta “10 dana bez ekrana”, posebno upozorava kako je zadarska anketa pokazala da čak 88 posto djece s roditeljima uopće ne razgovara o sadržajima koje gledaju na televiziji, internetu i putem mobitela.
- I mene je iznenadilo dokud ide ta ovisnost. Sva recentna istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da su djeca ispred televizora prosječno dva ili tri sata, ali to nije točno. TV se gleda i više, da ne spominjemo mobitele i kompjutore. Stoga ne čude podaci istraživanja Poliklinike za zaštitu djece, koji govore da je čak jedna trećina djece izložena različitim vrstama zlostavljanja putem e-maila. U Primorsko-goranskoj županiji jedna trećina djece izložena je seksualnom uznemiravanju putem SMS-a. Trebaju nam stručnjaci iz medijske pedagogije, trebamo proučavati te nove medije i učiti mlade da to nije samo oblik zabave, nego i opasnost. Djeci i roditeljima su potrebni preventivni programi zbog medijskog bullyinga i elektroničkog nasilja. Od iduće školske godine na Odjelu za pedagogiju u Zadru uvodimo novi kolegij, Mediji i odgoj, kako bi se vidjelo koliku ulogu imaju mediji u socijalizaciji mladih,uz roditelje, školu, Crkvu. Taj kolegij odavno postoji u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama EU. Roditelje, nastavnike i djecu treba učiti kako živjeti s medijima - komentira Miliša.
Izdržala dva dana
Nakon deset dana, kad su sumirali rezultate, ostalo je zabilježeno da je učenicima najviše nedostajao - kompjutor, i to Facebook, MSN (portal za dopisivanje), igrice, blogovi i glazba. Nešto su se lakše odrekli televizora, no nedostajale su im serije, razni reality showovi, pa filmovi. Najmanje im je nedostajao mobitel na kojem najčešće slušaju muziku i šalju SMS poruke.
Stefani Perić, učenica 8. razreda, nakon samo dva dana odustala je od pokušaja da preživi bez ekrana. - Previše su mi nedostajali kompjutor i mobitel - kaže bez žaljenja.
Mladi moraju učiti da mediji nisu samo zabava, nego i opasnost,
dr. Zlatko Miliša
Na pitanje što joj znači sveprisutni Facebook, kratko odgovara: - Komunikaciju, a volim i gledati tuđe slike.
Kako su izgledala ta njezina dva dana bez ekrana? - Od početka tog projekta govorila sam ‘Što to meni treba, pa što će mi to? Kad već imam mobitel i kompjutor, zašto ih ne bih koristila i zabavila se?’ Dva dana sam izdržala, uglavnom sam bila vani, s prijateljicama u šetnji. Treći sam dan jednostavno upalila kompjutor i provjerila e-mailove. Izdržala bih možda i svih 10 dana, ali nisam to shvatila kao nešto što je važno, nisam bila jako motivirana. Majka joj je, kaže Stefani, bila oduševljena i mislila da će obje biti bez ekrana, ali je nakon kćeri odustala i majka.
| ‘Trenutak istine’ tek nakon 23 sata Cilj projekta “Deset dana bez ekrana”, kojeg je pokrenula Udruga CINAZ iz Zadra u suradnji s francuskom školom Ziegelwasser iz Strasbourga, bilo je pomoći učenicima da ekran koriste samo kad moraju, zbog sadržaja obrazovnog karaktera, kako bi sami kvalitetno osmislili svoje slobodno vrijeme, umjesto da ga pasivno potroše pred ekranima. No, u cijelom projektu, koji će nakon analize rezultata u dogovoru s Francuzima dobiti i nastavak, podjednako je bilo važno pomoći učenicima da razviju kritički stav prema pojedinim medijskim sadržajima i manipulacijama. Zamolili smo dr. Zlatka Milišu da nam proanalizira jedan takav primjer: - Neće me iznenaditi ako netko za 100 tisuća kuna jednog dana prizna i silovanje, komentirao je Miliša buru koja se diže oko kviza ‘Trenutak istine’ kojeg u udarnom terminu prikazuje Nova TV. Upravo taj termin, 20 sati, Miliša drži najvećim ‘problemom’ te kontroverzne emisije. - Neka ta emisija ide iza 23 sata, a ne u terminu kada su djeca budna. Što se tiče sadržaja držim da se takvim emisijama šalje poruka da je baš sve na prodaju, da sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Ironizira se ispovjedanje, intima, kad se baš sve što nam se ikad dogodilo daje na dispoziciju gledateljima. To su manipulativni sadržaji koji potiču na voajerstvo, ističe Miliša. I. NEVEŠĆANIN / EPEHA |
bglavac
edin.kecanovic
