Otvaram dlanove svoje, polako i sa zebnjom....iz njih polijeću male ptice....nošene zvucima božanske harfe.....svaka nategnuta žica za jednu pticu....svaka nota za jedan par krila....nebesa su čekala na njih jer njihova je euforija zarazna, njihova mladost je znala da taj trenutak mora doći.....a ja stojim i dalje otvorenih dlanova....čekam da se ptice vrate...a one lete, lete, lete kao da nikada neće stati....da me nisu zaboravile....ili se više vratiti neće....tko bi to znao...
samo ja...:)