Vaše lice je slika vašeg života. Ljudskim licem život gleda na svijet a također i na sebe. Zastrašujuće je gledati lice na kojem prebivaju gorčina i zlovolja. Kad je nečiji život sumoran, većina njegovih negativnosti može ostati neizlječiva. Dok se to ne preobrazi, sumornost prebiva na licu.

Lice, umjesto da bude topla prisutnost, otvrdne i postaje maska. Jedna od najstarijih riječi za osobu je grčka riječ prosopon; a prosopon izvorno označava masku koju glumci nose u grčkim zborovima. Kad su gorčina, ljutnja ili zlovolja ostale nepreobražene, lice postaje maska. Pojedinac još susreće suprotnu, naime, lijepu prisutnost nekadašnjeg lica u koje se duboko ucrtalo i upisalo vrijeme i iskustvo, ali koje sadrži divnu nedužnost. Čak i da se život pokreće umorno i bolno kroz takvu osobu, oni još uvijek ne dopuštaju da duša korodira. Na takvu licu divna svjetlost sjaji svijetu. Ono baca nježno svjetlo koje zrači osjećajem svetosti i dobrote.

Lice uvijek objavljuje tko ste i što vam je život učinio. Teško vam je gledati oblik vašeg vlastitog života; vaš život vam je preblizu. Drugi mogu dešifrirati puno od vaše tajne s vašeg lica. Portreti umjetnika pokazuju da je izuzetno teško prikazati ljudsko lice. Za oči se kaže da su prozori duše. Usta je također teško prikazati u portretu osobe. Na neki čudan način čini se da crta usta odaje obris života; sićušna usta često sugeriraju bijedu duha. Postoji čudna skladnost u načinu kako duša piše priču svoga života u obrisima lica.

John O'DONOHUE