Prvo moramo vjerovati sami sebi

da smo mi i samo mi spasitelji..

A to nije tako teško..

svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem..

Simbioza koja vodi u dubiozu.

Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo,

pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve..

Svijet voli paćenike.

Pa nas sve više boli vlastito obučena koža, pa bi htjeli spašavati uz neke male komocije---kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti, koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša, kako mi jedini znamo brinuti o njemu,,,

Pa se nađu neki duhovniji od nas, i mi shvatimo da nas svijet više ne treba, jer-spasitelji dolaze i odlaze, ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču..

i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati..

Dok se ne probudimo iz sna, i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama...