Uvijek čekamo toplinu nježnosti.. Život nam proteče pred očima, još ih ne sklopimo, a zadnjim žarom u zjenama, još uvijek žudimo nježnost..

I kroz nju, ljubav..Ljubav kao potvrđivanje, ljubav kao ono, što nam nikad neće izmaknuti iz ruku, ljubav, koja je zacrtana odvajkada kroz obećanje, da je vječna, neraskidiva, trajna, kao amanet, koji nam je davno ostavljen, kad smo se odvajali od Bitka našeg bitka, sa željom, da nas prati kroz korake ljudskosti, u kojoj smo se odlučili utjeloviti..

I padamo iz zagrljaja u zagrljaj, ljubimo tisuću usana, tisuću ruku nas voli, milujući nas kroz tisuću likova u tisuću života..

I taman mislimo da je došao kraj tom putovanju, a onda opet, kao ukleti holandezi, nastavljamo ploviti oceanom dalje..

I osjetimo se beznadno sami, iako mislimo da to nikad ne možemo biti. 

Ne možemo, jer smo okruženi vrevom oko sebe, tijelima se pokrivamo, dušama se napajamo, svi su oko nas, ljubavnici nam pružaju sve što trebamo, oni koji godinama dišu uz nas, pružaju nam sigurnost, ali..da li je to, to?

Uvijek se pitamo, kada se razdvojimo, umorni od noći, ili pijani od jutra, i preplitanja kroz san, uvijek se pitamo, hoće li ljubav pokazati  svoju potpunu sliku, ili će to tek biti samo fragment one potpunosti, koju tražimo u punoj veličini i snazi..

Kada ljubavnici dotaknu uzdahom svemir, nije li to tek samo jedan akord u simfoniji istionskog daha?

Svaka duša je otok..

I svaka  je svojim vlastitim stazama koračala ka ispunjenju.. 

Koliko god mislili da je  moguće ispunjenje do kraja,  shvatimo, da je to tek nagovještaj ispunjenja..

Srodnost duša ne obećava  ipak ono spajanje sa konačnošću, jer, samo mi sami, svatko za sebe, možemo se spojiti sa Izvorom, i tek na taj način, zadovoljiti svoju glad za savršenom ljubavlju.

Tijela će proći..Ona zapravo umiru, od trenutka rođenja..Odumiru, htjeli mi to prihvatiti ili ne..

Koliko god se očaravali tjelesnošću, ona će nas jednom slatko povući za rukav, i reći, da odustaje od nas, da nas ne može više pratiti..

Koga zapravo prati?

Žudnje i korake naše duše.. Koja sve nadživljava..

Povratak svoje duše k sebi, put je, koji briše sumračja osamljenosti.

I obećava postojanje besmrtnosti, koju tijela tek posuđuju na tren.

Naši ljubavnici i prijatelji, postoje, da nam pruže oslonac..Ali konačno koračanje dalje, bez oslonca, ipak nas čeka, i ne trebamo se plašiti tih budućih trenutaka..

Oni su blagoslov, koji će nas pratiti na putu prema sebi..