I nije neka mudrost praviti se cool,
i kao da mi je svejedno što više ne navraćaš na mjesto gdje smo se susretali.
I zašto bih lagala sebe i uvjeravala se da te nisam čekala...
A jesam.
Puno sam puta navratila tamo sa željom da te opet sretnem...
Lagala bih kad bi rekla da me nije obasjala tvoja vedrina,
da nisam sudjelovala u tvojoj radosti,
da me nije dotaknula tvoja zbunjenost,
da nisam osjetila tvoj zagrljaj...
Koliko nedostaješ, toliko te još ima posvuda...
Poput magije koja ne prestaje djelovati, ni onda, kad jednom kazane riječi i susreti izblijede...
I kada se misli da se sve reklo i da se ne treba ponavljati, ni osvrtati, ni vraćati unatrag.
Onda i tamo gdje se jednom rodilo ovo isto, tada još neslućeno, nedostajanje tebe meni, isprepliće se sa ovim ovdje i sada. I shvaćam da sam s tobom u bezvremenu...  Pa...  čudno mi i drago da mi ipak i usprkos tome možeš i smiješ i trebaš nedostajati...