Bila je to igra duhova kojom se koristila svakodnevno. Nije bila sigurna radi li to slučajno ili namjerno. U igri nemira spuštala je kapke kao neprozirni veo na plavetnilo misli koje su se pokušale probiti iz labirinta crnog, u život. Htjela je biti i htjela je nestati. Bilo je to nasljeđe s kojim se morala nositi. Danas će reći ono tajanstveno što titra na usnama, što pleše utrobom, što prati blažena jutra kao poludjela ptica vjetar, reći će, da, ti si san, reći će, svaki dan je stvoren za ples, samo moraš zaustaviti vrijeme u kojima bol uz vatru sjedi, u kojima ona nije ona. Reći će, nema vremena za mržnju, volim Pariz. I Prag noću. Reći će, ne odustajem od najkraće pjesme koju govorim ljubavi. Posudit će stih dubrovačkih skalina i na valove napisati ono, u svakom slučaju te volim, samo moraš zaustaviti sutra.

Samo to? Poludio duh, reći će. Ne, poludjeli duhovi, jer ona vidi san i javu uvijek kada prigrli sad, i kada prolazi ispod neba od jučer. Ona je jedna i ona je svijet. A svijet je crn kad spusti kapke kao neprozirni veo i zavede razum, u plavom.