Hladetina postoji otkad je vijeka i pamtivijeka..Obično je ljudi dugo kuhaju od ostataka koji se obično ne konzumiraju sami za sebe: svinjskih nogica, kožica, repova, jezika (to je najslađi dio)... Pa se to sve toliko dugo kuha, dok se meso ne odvoji od kosti, pa se prelije juhom, koja se zgusne kad se ohladi...

Pračovjek drži svoj recept negdje u genima.. Dok je on lovio, pa ponosno donio ulov, žena je kuhala i kuhala..
A on se dosađivao, čekajući jelo, pa počeo od muke razbijati kamenje..

Umjesto da razbija ženu..Već onda je počelo njegovo filozofiranje..

Pa je nad ukusnom hladetinom nastala prva pjesma--stihovi ljubavni..

Koji i dan danas ipak imaju neki bljutavi okus..
Jer, pjesma se piše ako je istinskom ljubavlju potaknuta.. čim se nešto drugo umiješa, gubi okus...

Danas se i hladetina pravi maštovitije..Osim jezika i nogica, svašta se u nju trpa..Bude tu i jaja, naravno, kuhanih, svega što je za oko lijepo..
Ali ne i za nepce..

Netko je smislio da bi bilo dobro umiješati i malo mozga..Naravno, svinjskog, no, brrrr... Mašta može svašta, ali ovaj puta, pihtije zaobilazim..

koliko god mi neko pričao da su ukusne...

Evo, susjeda mi donijela da probam, no, bljak..previše me je to podsjetilo na prapovijest, i prve rime bez mirisa i okusa...

Pa sam rado (naravno, da susjeda ne zna) hladetinu poklonila mojem malom psiću, koji je to pojeo bez razmišljanja..Kako su kosti samo krckale..

A možda bih trebala zatvoriti oči, isključiti emocije, i pojesti poklonjeno?
neke stvari ne možeš provariti..Koliko god ukusno bile pripremljene..

Bez uvrede...

Susjeda je imala najbolju namjeru..I to poštujem...