nostalgičnost je osobina predanosti, osobina vjernosti.... ma koliko često se doživljava kao slabost, nostalgija zna biti izvor snage.... ona krijepi....
nostalgičnost je kao pobožnost onih koji godinama pamte, oslikavaju, pišu.... prepričavaju svojoj djeci i unucima.... kako je bilo nekada.... čak se i zanose svojim sjećanjima.... i u danima kada se svaka nada učini neutemeljena....
ja sam nostalgičarka slonovskog pamćenja.... tvrdoglavo vjerna svojim doživljajima.... ne zaboravljam ni ono najljepše, ni ono najstrašnije....
nostalgijom u sebi održavam trajanje osjećanja u sebi.... ponekad iskazanu javno, ponekad tajnu, ljubav za sve one i sve ono što sam nekad voljela....
more pohranjenih impresija svaki put iznova može me dovesti do onog ushita koji sam kao dijete osjećala u trenucima zbivanja.... jednako tako, svaki put me može iznova raniti ono isto što me zaboljelo nekada.... iako danas nema ga više.... intenzitet osjećanja s vremenom se gubi, način tumačenja se mijenja, kroz pretumbanost novim doživljajima.... ali nostalgija ostaje.... ne da prostora tuposti zaborava....
nostalgija nije mašta.... mašta ima drugi kvalitet.... iako isto potrebna je.... čak neophodna onima što izmišljaju priče.... ili sanjare....
iz nostalgije jednako možeš o jednoj istoj stvari ispričati stotine povezanih priča.... svaki detalj nova priča.... nijedna izmišljena, svaka u stvarnosti sigurno jednom, a u sjećanju neograničeno puta proživljena....
ako me netko pita.... odakle crpim snagu.... mogla bih jednostavno reći.... iz ovoga sada i ovdje.... nikada iz nečeg što je bilo nekada.... iz zaborava?
ali znamo.... znamo da to nije istina....
zato moj cilj nikada neće biti od svega što pamtim ispražnjena sreća.
jedino možda kad bi me strefio udar neki, neurološki poremećaj.... cak i gotovo!
kao prekid dostupnosti onog što mi se ugraviralo neizbrisivo.... u glavi, u srcu.... na temeljima djetinjstva i povjerenja u kojem sam odrastala, ljubavi koja me hranila, poteškoća kroz koje sam prolazila.... da bih konačno stigla ovdje gdje sam sada....
danas ne vjerujem da bi moj cilj ikada mogao biti uronjenost u neko meditativno stanje koje briše sve nelagodnosti, sve proživljene tuge, sve sitne i naoko nebitne dragocjenosti mog životopisa....
vjerujem da snaga raste iz osjećaja odgovornosti.... odgovornost koja možda zvuči strogo u odnosu na samo prepuštanje disanju, postojanju i nepomućenom uživanju u sada i samo sada....
kao da ovo sada nije rezultat svega onog što bilo je i prošlo.... bilo, prošlo, ali nestalo baš i nije, već do sada dovelo, u sada se pretvorilo.... i netko je sudjelovao u tome....
ni jedno sjećanje nije bezveze.... ni jedan osjećaj bola nije samo tako umišljeno nešto.... ma kako govorili pametnjakovići što podučavaju o radosti praznine, svjesnosti iluzije.... dok ih same ne snađe.... a svakoga snađe, prije ili kasnije....
ljubav i svi osjećaji ljudski, ma kakve oni bili kvalitete, oduvijek jesu i uvijek će biti zavjet životnosti.... kao zlatna vrpca.... pupkovina kojom život teče.... i nefiltrirana savjest koja se njome proteže....
možda sam biće koje nije naučilo da se štedi, da potiskuje.... možda me ponešto ponekad boli puno jače nego što bi trebalo.... ali me zato i radost i entuzijazam još intenzivnije nose.... i svemu tome privržena nostalgičnost.... neprepuštanje metodama brisanja mojih sjećanja....
ni onda kada se u neke davno proživljene sekvence vraćam.... češće no što se to čini razumnim.... jer savjest me ponekad pošteno tare.... tražeći od mene same.... kajanje.... opraštanje....
dok iz, i nakon svega toga onaj čisti gušt ne preostane....
gušt nostalgije....
bglavac
edin.kecanovic
