GUBITAK BLISKE OSOBE - OD BOLI DO EMOCIONALNE SPREMNOSTI ZA NASTAVAK NORMALNOG ŽIVOTA

Pišu Adriana NEZIROVIĆ, Dea DEMIĆ

Smrt je prirodan proces koji neminovno odnosi živote bližnjih, a na kraju i nas samih. Iako smo toga svjesni, postavlja se pitanje zašto se često ne znamo suočiti s gubitkom? Mr. sc. Tamara Tić Bačić, psihijatrica u Poliklinici Tagora, kaže da je cijeli život pun rastanaka i malih ili većih emocionalnih gubitaka, no smrt bliske osobe predstavlja krajnju separaciju, konačni gubitak i bol koju svaka osoba prorađuje na svoj način.
Iako se tuga i žalovanje mogu javiti kao reakcija na različite vrste gubitaka, statusa, kućnog ljubimca, idola i ideala, gubitak voljene osobe praćen je mješavinom emocija različitog intenziteta koje kroz žalovanje dovode do prihvaćanja gubitka i emocionalne spremnosti za normalan nastavak života.
- Načini izražavanja tuge u sklopu žalovanja jednim su dijelom uvjetovani društvenim normama i običajima svake kulture, zatim prošlim iskustvima svakog pojedinca, kao i njegovim trenutnim psihičkim kapacitetima i snagama, kaže Tić Bačić i dodaje da svako žalovanje prolazi kroz određene faze.
Najprije se javljaju šok i nevjerica te nemogućnost suočavanja s onim što se dogodilo. »Imao sam osjećaj kao da to nije stvarno, kao da se sve događa nekom drugom«, čest je opis ovih trenutaka. To je stanje »utrnutosti«, takozvane emocionalne tuposti. Ono, rekla je psihijatrica, prirodno traje od nekoliko trenutaka, sati do više dana. Slijedi faza očajavanja koju karakterizira intenzivno plakanje i, često, fizički osjećaj nemira. To još nije pravo tugovanje i prije se može opisati kao erupcija mješavine negativnih osjećaja, najčešće ljutnje i samopropitivanja. Ljutnja je ponekad okrenuta prema samom sebi, društvu, sudbini, liječnicima, sudionicima incidenta. Katkad je usmjerena i prema preminulom, a upravo s tom vrstom ljutnje najteže se suočiti i o njoj govoriti iako je često dio normalnog žalovanja. Nerijetko se javlja i potreba traženja krivca i kazne u iluziji da će to umanjiti bol gubitka, kaže sugovornica.

Dug put do prihvaćanja gubitka

Slijedi faza čežnje koju karakterizira konstantna okupiranost pokojnikom.
- Cijela ova faza usmjerena je na osobu, na stvari koje su joj bile važne. Bilo da se radi o podsjećanju na životne situacije u kojima je sudjelovala ili bi sudjelovala, na iščekivanje poznatih koraka ili glasa. Nije neuobičajeno da se na trenutak učini da to čujemo, ili da u masi ljudi vidimo poznati lik, no to traje samo trenutak i u normalnim okolnostima slijedi tuga zbog spoznaje da se to nikada više neće dogoditi. To je zapravo početak prihvaćanja gubitka, ističe Tić Bačić i dodaje da je to razdoblje praćeno smetnjama sna, promjenama apetita, potrebom za povlačenjem iz okoline.
Može se javiti apatičnost, osjećaj da je život izgubio smisao. S druge strane, nemogućnost odvajanja od predmeta koje je pokojnik koristio ili održavanje prostora u kojem je boravio kao da će svaki čas ući i nastaviti živjeti te preplavljivanje životnog prostora slikama pokojnika, svijećama, cvijećem, mogući su znakovi patološkog žalovanja. Pritom se ne misli da u kući ne smije biti pokojnikovih fotografija. Tu nema pravila i zato treba poštivati potrebe onog koji žaluje jer nekima slika treba i pomaže, dok druge uznemiruje. Ova faza može trajati i nekoliko mjeseci.
Posljednja faza je prihvaćanje gubitka. Uopće, cijeli proces žalovanja vodi do prihvaćanja činjenice da bliske osobe u stvarnosti više nema, da su sjećanja na ono što je bila i što nam je značila dio našeg unutarnjeg svijeta i da ih možemo prizvati bez bola. Ako se faza prihvaćanja i suočavanja sa stvarnošću odvija na prirodan način, onda je osoba koja tuguje spremna na ponovno uključivanje u život, stvaranje novih veza, uživanje i reorganizaciju života koji ne uključuje preminulog.

Žalovanje unaprijed

Trajanje žalovanja teško je odrediti, no procjenjuje se da cijeli proces traje oko godinu dana. Posebno su teški dani blagdana, godišnjice, rođendani, druge značajne prigode koje naglašavaju gubitak jer se proživljavaju bez bliske osobe. Koliko će trajati žalovanje, ovisi i o vrsti veze s pokojnikom, o njenom intenzitetu, bliskosti, kao i značenju koje je osoba koju smo izgubili imala za nas. Gubitak djeteta smatra se najvećim mogućim gubitkom, roditelji za njim žale cijeloga života.
Žalovanje ima i odstupanja. Jedno od njih je poznato kao anticipatorno žalovanje, odnosno žalovanje unaprijed. Javlja se kad se radi o nama bliskoj osobi koja je bolesna i za koju smo svjesni da joj ne preostaje puno vremena.
- Ljudi prolaze kroz početne faze žalovanja dok je osoba još živa što samo po sebi ne predstavlja nužno patološko stanje. No, ako je intenzitet takvog emocionalnog stanja visok te ako je razina funkcionalnosti bitno reducirana, onda je vrijeme da takva osoba potraži savjet stručnjaka, savjetuje mr. Tić Bačić.
Osobine patološkog žalovanja idu i u smjeru potpuno suprotnog ponašanja. Ukoliko je psihološka struktura osobe koja je doživjela gubitak krhka i nestabilna, često se kao mehanizam obrane javlja poricanje ili negacija. Tada izostaje reakcija na gubitak, ljudi se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Takva emocionalna blokada može rezultirati paradoksalnim ponašanjem, tako da se umjesto tuge, žalosti, plača i psihičke usporenosti kao uobičajenih reakcija, javljaju euforija, nemir, ubrzanost i ponašanje koje je u suprotnosti od onog što se očekuje.

Pogrešna zamjena s depresijom

- Poricanje i negacija znak su psihičke neravnoteže čovjeka i njegove nesposobnosti da krene u proces žalovanja. Nakon dugog niza vremena ljudi koji su doživjeli gubitak, a koji su »zapeli« u fazi poricanja nikad ne prorade gubitak, odnosno nikad ne dožive njegovo prihvaćanje. U toj situaciji kod onoga koji poriče jedan dio unutarnjeg svijeta ostaje nedostupan za nova iskustva, nove aktivnosti jer je okupiran vezom za koju još uvijek očekuje da se u stvarnosti ostvari, što više nije moguće.
Žalovanje se često pogrešno može zamijeniti s depresijom. Iako imaju puno sličnosti, to nisu ista stanja. Možda se najuočljivija razlika vidi u reakciji na napore okoline. Naime, ožalošćena osoba na prisustvo i poticaj okoline daje povratnu emocionalnu reakciju, što kod depresivnih najčešće izostaje. Ispitivanje vlastitih postupaka vezanih uz preminulu osobu povremeno se javi u ožalošćenih, no u depresivnih poprima razmjere krivnje i samooptuživanja. Za razliku od depresivnih, osoba u žalovanju sposobna je na trenutak pa zatim sve više osjećati zadovoljstvo i radost u različitim životnim poljima.
Na kraju, mr. Tić Bačić zaključuje da ne treba forsirati onog koji žaluje, što okolina često radi. Podrška, poticaj na povratak u uobičajene svakodnevne aktivnosti te prisustvo dragih ljudi uvijek su dobrodošli, no, u konačnici, treba poštivati potrebe i mogućnosti ožalošćenog.
 

Kada potražiti pomoć? ukoliko cijeli proces žalovanja predugo traje, u situacijama kada ne uspijevamo uhvatiti korak sa svakodnevnim životom, ako se jave psihosomatski simptomi poput visokog tlaka, srčanih tegoba, bolesti probavnog trakta, štitnjače, to su najčešće znakovi psihičke blokade, ukoliko žalovanje prijeđe u depresiju. www.glasistre.hr