Na račun boje kose naslušala sam se mnogo viceva. S vremenskom distancom, koju prati i iskustvo, skužila sam da o plavušama uglavnom zbore muškarci oženjeni crnkama. Najčešće čupavim i brkatim. One, pak, tamnije, šale o plavušama uvijek su pozornije slušale i na svaku se grleno smijale koristeći prigodu da istaknu svoje zubne navlake. A mi plavuše, k'o plavuše. Svaki nas je vic pogađao u sridu i iznad glave ostavljao upitnik i uskličnik: »Ma molim te, kako sve samo znaju i pogode?«.

Primijetila sam, također, da su najstrastveniji pripovjedači viceva o plavušama bez kose. Najbolji primjeri imali bi guste brkove, a najgori dlakava prsa. Ti i takvi, upravo kao nekada ćelavi, danas razbarušeni sir Elton John, bili bi presretni i Bogu zahvalni na ijednoj plavoj vlasi na glavi, a kamoli da ih dopadne čitava punđa.
         Još u srednjoj školi, kada sam se posljednji put isfuravala na prirodni ili bljak look, u mnom slučaju mišje siva boja kose, u nastupu vlastitog otkrivenja i ukinuća lažnog sjaja, lijepo sam oblajhanu plavu vratila u mišje sivo izdanje. Ondašnji dečko tu promjenu nije komentirao. Ne zato što nije imao što reći, već stoga što nikada nije dobio pravu šansu da kaže što misli o stvarima na, a još manje, u mojoj glavi. Prijateljice su se na promjenu pristojno nasmijale, a mama kojoj je primjer lijepe žene bila i ostala Grace Kelly nije mogla a da glasno ne prozbori: »Nije loše! Ide ti uz oči.«, a potom tati na uho: »Strašno! Jesi li je ti nagovorio?«.
Sol na ranu došla je u obliku iskrene pohvale jednog školskog kolege, do jučer manje primijećenog.
- Izgledaš super, rekao je i nakratko u mojom očima postao primijećen. Ujedno, to je bilo i moje dno dna. U vrijeme dok je ostali »normalni« svijet gledao MTV i slušao Jacksona i Madonnu, On je slušao Ninu Simone i Leonarda Choena. Bila je to točka na i. Jer, kada te takvi hvale - bježi! U protivnom, navući ćete na tanak led pa ćeš već sutra, prognozirala je moja baka, biti udana za profesora književnosti il' još gore filozofije. U tom slučaju prvo ćeš biti gladna, a potom jadna. Ne želeći si ni jedno ni drugo, sljedećeg sam jutra opet bila friško prefarbana i zadovoljna plavuša.
Kao biondina sa stažem naučila sam dvije stvari. Da dva i dva nisu četiri i da račune plaćam plastikom. Odustavši od potonjeg pravila nedavno sam jedan mali račun u Trstu plaćala većom novčanicom. Zadovoljna kupljenim, a što je još važnije usitnjenim eurima, sjela sam kod talijanskih Kineza. Želeći platiti, uhvatio me šok. Ustvari, strefio je tanašnu konobaricu kada sam joj umjesto eura iz tajnog pretinca novčanika izvadila netom vraćene kune.
- No pasara!, rekla je mršava konobarica pozivajući pritom užu i daljnju rodbinu iz kuhinje i Kine. Dobro. Možda i nije bilo baš tako strašno, ali što ćeš, meni se jadnoj i plavoj činilo upravo tako. Prijateljica je platila i pritom po enti put spomenula boju moje kose. Istovremeno, ja sam oplakivala svoje izgubljene euriće.
- U novčaniku su ti sami euri, vikao je sljedeće jutro moj sin. Sunce mamino, tamnosmeđe! Da ga nemam, tko zna koliko bi mi trebalo da shvatim da u velikoj torbi imam dva ista novčanika. Moj »maštoviti« suprug jedan mi je poklonio za rođendan, a malo zatim i drugi za Božić.