@srce

Počet ću sa zbivanjem na portalu, ali kratko. Događaj kao takav ne zaslužuje preveliku pažnju jer, ako promućkaš mozgom, shvatit ćeš kako sve nalikuje na bolest od koje se liječimo ali usprkos tome, non stop imamo recidive nenormalnog ponašanja! Kljukamo se kao guske pred klanje duhovnošću i lijepim mislima, ali nekako nam ide sve gore i kao da nam nema lijeka. Pogledaj sebe! Do čega si se dovela? Tvoji su odlasci sve češći, a želja za povratkom sve se više odgađa. Srce, nešto tu smrdi i to čak preko ekrana...:)

Nego... pišem da ti kažem...:)

...da sam danas bila na moru, i dok sam ležala na obali, mislila sam... uglavnom nisam mislila ništa. Fino je ne misliti ni na što, zakačiti misao za krilo galeba i pustiti je da odleti, no ipak, neke sam zadržala... ne znam da li čovjek može osjetiti kada netko misli na njega? Voljela bih da si takve misli, od mene za tebe, mogla primiti. Bilo je to jedno od onih popodneva, u kojim se uživa svim osjetlima. Dan je bio savršen. Iz moje perspektive, s očima uperenim k nebu, šeširom nabitim duboko na čelo, nebo se pružalo preda mnom u svoj svojoj ljepoti. Pomalo da se prepadneš od te ljepote i veličine u kojoj se osjetiš tako malenim, sićišnim, neznatnim. Nebo je bilo cijelo prekrito ogromnim bijelim oblacima koji su neprestano mijenjali oblike. Između svega toga i Sunce je imalo svoju ulogu, igralo se, malo pokazivalo, malo skrivalo, bojilo svim mogućim i nemogućim nijansama more. I time stvaralo čudesnu iluziju, možda uprizorenu samo za moje oči: naime, stalno sam u njima vidjela neke oblike, ali najviše profile ljudi; stare, mlade, muške, ženske, dječije... približavali su se jedni drugima, ljubili se, grlili i stapali u jedno...

pozdrav@rolada