Ako žena treba osvajati određenu ulogu u društvu, radi li se zaista o osvajanju ili tek o ponovnom zadobijanju? Postavljaju li se zahtjevi zato što je žena izgubila ulogu koju je jednom imala ili je nikad i nije imala u povijesti?

Ja mislim da ju je imala i da se više radi o ponovnom zadobijanju nečega što je izgubljeno i potrebno je vidjeti kako, kada i zašto.

Površan pregled povijesti pokazat će nam kako su u svakom trenutku postojali primjeri koje su davale izuzetne žene. Žene koje su pokazivale nezamislivu hrabrost, čvrstinu duha i sposobnost isticanja i preuzimanja važnih uloga u određenim prilikama. Ovo se ne odnosi samo na individualne primjere kojih je uvijek bilo, već su postojale i civilizacije čiji su stavovi dozvoljavali ženi da zauzme važno mjesto - svoje vlastito mjesto. To nisu bile samo one civilizacije koje su se istakle matrijarhatom već, i mnoge druge koje danas nazivamo patrijarhalnima, a koje su ipak davale ženi suštinsku, civilizacijsku ulogu.

Danas se u sredstvima informiranja, u književnosti, pojavljuje mnoštvo povijesnih i polu-povijesnih romana u kojima se ističu ove stare matrijarhalne civilizacije u kojima je žena bitan lik, u kojima su glavna božanstva bile božice i gdje se sve "okretalo" oko ovog lika kojega su ljudi poimali kao središte. Nije točno da je žena bila ona koja je prigrabila vlast i ostavila muškarcu sekundarno mjesto; ona je jednostavno imala važniju ulogu, bila centar života i trebala je ujediniti sve. Možda je to ono što se izgubilo. Ova uloga osi, centra, jezgre, uloga koju izražavaju grčki i rimski mitovi kada govore o toliko posebnoj božici Vatre. O Vatri koja se nalazi u središtu Zemlje, o plamenu žrtvenika, u plamenu ognjišta, ona je nešto što se nalazi u središtu kuće, u središtu hrama ... i to je Žena. Ova vatra predstavlja Život a ima sposobnost da sve okuplja oko sebe.

Kako je žena gubila ovu istovjetnost sa središtem, jezgrom? Zbog različitih okolnosti od kojih su neke bile psihološkog, neke religioznog tipa, a neke zbir svega ovoga. Psihološki pretjerivalo se u naglašavanju pretjeranih aspekata ženstvenosti (žene). Negativne aspekte imaju koliko muškarci toliko i žene, ali tvrdilo se da je žena pasivna, nedovoljno kreativna, posesivna: pošto nije aktivna, želi posjedovati stvari bez aktivnosti. Žena spletkari da bi postigla ono što želi. Žena je preosjetljiva, previše emotivna, hirovita (prevrtljiva) i nestalna ... Uz takvu osebujnu psihu nikad joj se ne može prepustiti posao koji zahtijeva djelotvornost (efikasnost), jer tko zna neće li se usred posla pokajati i sve ostaviti.

S religioznog stanovišta, s njegove izvanjske a ne ezoterijske strane, ženu se učinilo simbolom zla. Ne znam na koji smo način mi, žene zadobile status grešnica i zavodnica. Zar je sve to započelo od jednog rebra? Mora se priznati da smo u tom slučaju s malim napravile puno. Ovo je ucijepljeno u psihu muškarca i općenito čovječanstva. Ali, zanimljivo je da kada je žena mlada i lijepa tada je i željena, a u isto vrijeme nije prihvaćena upravo zato jer ju se krišom priželjkuje. Je li ona koja je mlada i lijepa simbol zla i zavodništva?

Ipak, kada živi povučeno, zatvorena u kući, brinući se o svojim obvezama i djeci, ona se smatra dobrom i tada je prihvaćena. Ili, ukoliko je već časna starica koja ne smeta nikome svojim čarima, također je prihvaćena i (smatra se) kako se od nje može primiti i poneki savjet.

Ovo nije pravedno. Žena je uvijek ista.

Sve ovo sumirano učinilo je da žena započne sumnjati u vlastiti identitet i da se počne pitati: "Jesam li dobra ili loša? Činim li uistinu dobro? Što mogu činiti?" Uz to, postoji još jedan razlog koji ju je prisilio da još više izgubi svoj identitet. Nalazeći se u inferiornom položaju, žena je odlučila natjecati se s muškarcem. Započela je dugotrajnu borbu, ne da bi ponovo zadobila vlastite vrijednosti, već da bi se natjecala s muškarcem u onome što on radi u društvu. Ova dugotrajna borba posebno izražena u posljednja dva stoljeća, udaljavala je ženu od njene unutarnje sigurnosti, oslabljujući je sve više.

Kako je započela natjecanje s muškarcem? Pokušavajući zadobiti isti društveni status, ista radna mjesta, uspijeh, istu zaradu ... Ona se natječe s muškarcem, ali treba joj potvrda i odobravanje muškarca. One slavne žene koje su se istakle u društvu postigle su to jedino onda kada bi ih jedan ili više muškaraca prihvatili kao takve i dali im ugled: "Ti si uspješna jer si uspješno ušla u društvo muškaraca, uspješna si zato što te prihvaćamo, zato što ti dozvoljavamo da radiš zajedno s nama ... uspješna si zato što priznajemo da si odgovorna i imaš sposobnosti." To je natjecanje koje sadrži ovisnost, zato što se i dalje zahtijeva odobravanje od strane muškaraca. To je natjecanje u kojem žena gubi svoje istinske karakteristike, zato što se treba boriti, raditi, osvajati, naporno raditi kao muškarac, a ne kao žena. To ne radi izražavajući sebe, već pokušava raditi kao što bi to radio muškarac.

Zanimljivo je da su mnogi sociolozi došli do zaključka da žena pobjednica, ona koja osvaja ono što je sanjala, ona koja ima odličan položaj, izvrsnu zaradu, ona koju se poštuje, uvažava, dolazi do trenutka u kojem se pita: "Zbog čega sve ovo? Što ja to zapravo radim? "

Problem je u tome što se i dalje osjeća nezadovoljna, umorna, osjeća da zapušta obiteljski život, osjeća da bi joj bilo draže ostati sa svojom djecom, ako ih ima ... U toj borbi zapitala sam se na početku: "Ide li žena pravim putem? Je li njezin put takmičiti se s muškarcem, izjednačiti se s muškarcem, ili obnoviti vlastite karakteristike?

Jako puno se govori o jednakosti između žene i muškarca, ali to je oružje s dvije oštrice: jesmo li uistinu jednaki? Kada se govori o jednakosti potrebno je shvatiti da se ne radi o apsolutnoj jednakosti već o jednakim mogućnostima pošto smo jedni i drugi ljudska bića i kao takvima potrebne su nam povoljne životne prilike. Ženi je potrebna mogućnost da se izrazi onakva kakva jest i na način na koji joj je to u životu potrebno. S ovog aspekta vjerujem da bi trebala postići jednakost, ali ne u karakteristikama niti u načinu življenja. Čudno je da su se na kraju ovog dvadesetog stoljeća pokušavajući (u kojem se pokušava) uspostaviti (pronaći) jednakost između muškarca i žene, toliko pomiješali karakteristike jednih i drugih tako da je danas prilično teško razabrati tko je tko. Ovim se ne misli samo na izgled jer je to nešto vrlo relativno (ponekad je potrebno dva, tri puta pogledati prije nego što odlučimo hoćemo li reći: "Gospodine...", "Gospođo..." ili naprosto "Oprostite."). Zbrka nastaje u nečemu što je dublje prirode: misli se kako brisanjem razlika postajemo sličniji.

Danas je muškarcu teško točno odrediti gdje se nalazi biće muškarca, a ženi gdje boravi biće žene. Referentne točke su jako relativne i odatle dolazi pomutnja: ukoliko jedan ili drugi nemaju komplementarnu stranu kao referentnu točku, jako je teško definirati vlastiti identitet. Naš um, način razmišljanja uvijek je dvojak: razumijemo što je bijelo, jer ga uspoređujemo s crnim: razumijemo što je to dan, jer ga uspoređujemo s noći, a kad želimo govoriti o dobru, moramo ga povezati sa zlom. I tako neprestano kroz dvojakost.

Danas u društvu nedostaju referentne točke muškosti i ženstvenosti. Iskreno vjerujem da nije problem u tome što žena ne nalazi svoje mjesto u društvu, već u tome što su sve vrijednosti izmješane. Mnogi elementi su dovoljno zbrkani da čak ni muškarci ne mogu pronaći vlastitu ulogu u društvu..., a ne nalaze je ni mladi, ni djeca, ni starci. Još teže, nego što je u slučaju muškaraca i žena, danas je teško pronaći prave vrijednosti i ispravno se postaviti unutar društva. Ovu izmješanost (zbrku) ne samatram jednakošću, jednakost koju tražimo nalazi se u dubljim elementima.

Danas se govori o feminizmu i to se obično vezuje uz Dan žena ili borbu žena kroz feminističke pokrete.

Što predstavljaju feministički pokreti koji su nesumnjivo ispunjeni dobrim namjerama? To su pokreti u kojima se postavljaju zahtjevi, traže veći broj stvari za ženu koja se već dugo smatra stavljenom u drugi plan, u položaj ovisnosti. Ako postoji muškarac koji je štiti, bio on njen suprug ili sin, sve je u redu, ali ako uz nju ne postoji takav muškarac, ona "ne postoji". Ako ne postoji neko tko ju izdržava, ona "ne postoji". U ovakvom položaju logično, žene počinju željeti da budu poput muškaraca, postavljaju zahtjeve koji prelaze skoro u revanšizam, u prave bitke. Postoji feminizam koji je zapravo "antimachizam" u kojemu se pokušava dokazati tko više radi, tko zauzima više stranica u novinama, tko može privući više pažnje. To su bitke koje su zbog mnogih feminističkih pokreta koji se pojavljuju u svijetu, s mog stajališta, unaprijed izgubljene. To su nesigurna osvajanja zato što ovise o točkama gledišta koja vrijede danas, a već sutra ne.

Za ženu, istinsko osvajanje sastoji se u otkrivanju vlastite Duše. Ako se veže za pokret koji će zahtijevati da njena Duša bude ono k čemu treba krčiti put - čime se također definira i Duša muškarca - moguće je da će sva ova nadmetanja nestati. Nije stvar u ispitivanju (dokazivanju) možemo li mi žene raditi iste poslove kao i muškarci jer ne mislimo da postoje poslovi koji su predodređeni za jedne ili druge. Postaje jasno vidljivo da svi možemo više ili manje raditi isto, odnosno više ili manje dobro. Ne postoji monopol nad radom već postoje različita gledišta, premda je rad isti. Pristupa se s različitim osjećajima kroz različite ideje zato što je Duša ona koja vodi drugačijem načinu gledanja na stvari.

Ovo nas navodi na to da se zapitamo što je to Duša. Neću je definirati s religiozno-teološkog stajališta, već više s psihološkog: Duša je istinski entitet, istinsko nutarnje biće. Ona je energija koja se može izražavati kroz materijalno, ali istovremeno ima sposobnost uzdizanja prema onom uzvišenom, prema metafizičkom, prema velikim snovima, velikim idealima. U Duši žene, u Duši muškarca postoje nijanse, ne razlike već komplementarnosti, koje se mogu savršeno povezati, a da se ipak ne pobijaju.

Mislim da se u Duši svake žene nalazi dio muškarca, a u Duši svakog muškarca nalazi dio žene. Gledajući općenito Duša muškarca vidljivo teži izvanjskom djelovanju; žena je prividno puno povučenija. Duša muškarca traži rast, razvoj, ekspanziju stvari; žena traži zadržavanje, nalaženje mjesta i čuvanje stvari. Duša muškarca je ona koja pokreće; Duša žene je ona koja čuva. Muškarac se baca u kreativnost; žena traži praktičnost u stvarima; to ne znači da ona nije kreativna, već je ona koja se uvijek pita: "Zašto?". Muškarac iskazuje sebe kroz ideje, žena kroz intuiciju... Bilo bi divno povezati Dušu muškarca i Dušu žene zato što bismo tada imali djelovanje i introspekciju, rast i čuvanje onoga što raste. Imali bismo poticaj, a u isto vrijeme i zaštitu ovog poticaja; imali bismo kreativnost, ali tražili bismo i praktičnost onoga što se stvara. Imali bismo ideje, ali potpomognute intuicijom... Ipak, sada to nije tako, ova povezanost nije postignuta, nije prestalo nadmetanje, nije postignut sklad, zajednički rad i ne shvaća se kako (da) su i muškarac i žena apsolutno potrebni zato što oboje čine dio Čovječanstva.

Možda bi mogli uputiti nekoliko jednostavnih savjeta ženi. Na prvom mjestu nije potrebno pokušavati biti poput muškaraca jer ne treba biti muškarac da bi se postalo junak, da bi se postalo velikim; postoje žene koje mogu biti veliki junaci ili ratnice ali trebaju shvatiti koji je njihov rat, što je njihovo polje bitke, koje je njihovo oružje i koji su njihovi neprijatelji. Problem žene je preoblačenje u muškog heroja i u tom slučaju bori se u ratu koji nije njen.

Prije mnogo godina, primila sam savjet od mog učitelja, profesora Livrage, osnivača "Nove Akropole". Prisustvovala sam tada njegovom predavanju o retorici. Divila sam se njegovoj lakoći izražavanja, načinu kretanja i prvo što sam učinila bilo je to da sam ga imitirala. Jednostavno sam gledala što je radio i to sam ponavljala. Poslije jednog predavanja pozvao me i rekao: "Na ovaj način nikada nećeš dobro govoriti, jer umjesto da izražavaš sebe, bit ćeš tek kopija onoga što ja radim. Ja sam objašnjavao određene tehnike, ali ti moraš govoriti kao ti, moraš izražavati sebe, moraš pronaći ono što se nalazi u tebi. Nikada nećeš govoriti na isti način kao ja." Uistinu, to nikada ne bih mogla jer ja nemam njegovu visinu, ni stas, niti njegov glas, a ideje razrađujem na drugačiji način, makar govorimo o istom. Od tog trenutka pokušavala sam više izražavati sebe i bilo je puno bolje.

Ono što je prvo potrebno, to je prihvatiti samoga sebe. Biti žena nije nikakvo prokletstvo, naprotiv, mislim da nas je povijest obdarila velikim ženskim osobama, velikim heroinama u svakom smislu i brojnim anonimnim junakinjama koje velikom unutarnjom uzvišenošću svakog dana žive svoju malu bitku.

Drugi savjet je ne gubiti višestruki identitet žene: žena nije samo majka, nije samo supruga. Ona je ljubavnica, svećenica, boginja, heroina, umjetnica... Sve se ovo nalazi u ženi; njen identitet je višestruk i ne smijemo joj ga nijekati gledajući na to je li uspjela postići neki položaj koji društvo danas smatra istaknutim. Na žalost, najvrijedniji dio identiteta žene se gubi.

Ako netko nije pronašao svoj identitet, neka ga traži. Neki sociolozi kažu da ako netko želi pronaći sebe treba poduzeti nutarnje putovanje. Da bi žena sebe prihvatila kao ženu, nije joj se nužno natjecati s muškarcem; ne treba ovisiti o muškarcu. Potrebno je prodrijeti u vlastitu dubinu iako je to ponekad bolno jer znači susresti se sa mnogim stvarima koje nisu ugodne; ali kada se susretnu, mogu se ispravljati. Prodiranjem u vlastitu dubinu mogu se susresti i mnoge vrijednosti, a kada se susretnu mogu se uvećati, mogu se umnožiti.

Što je Duša žene? Što sadrži ova duša koju treba zadobiti da bi se obnovila istinska uloga žene ne samo u društvu već i u povijesti? Skoro sve stare civilizacije, koje su posvećivale više pažnje ulozi žene, opisale su Dušu žene kroz četiri karakteristike koje vrijede i u sadašnjem trenutku.

O Duši žene može se govoriti kroz Život, Energiju, Ljubav i Mudrost. S ove četiri karakteristike, koje su njeno istinsko oružje, žena je junakinja u svojoj vlastitoj borbi. Duša žene je život u svim značenjima ovog pojma, ne samo zato što žena može dati život, već je sposobna i pomoći živjeti i zato jer je velika odgajateljica. Ona može stvarati, poticati, inspirirati ... u njezinim je rukama mogućnost davanja života i njegova održavanja. Veliki tumačitelj modernih mitova, Joseph Campbell rekao je da žena može dati život tijelu, duši, društvu, civilizaciji, ali ukoliko joj se ne dopusti takva mogućnost, gubi razlog postojanja. Potrebno joj je da udahnjuje ovaj život kroz vlastiti tip energije, koja čini drugu karakteristiku njene duše. Ova energija se ne sastoji u davanju impulsa, već je to više oblik otpornosti i postojanosti. Ona može podnijeti toliko nevjerojatne stvari, koliko je nevjerojatno i njeno strpljenje. Ovo je njeno veliko oružje, ne zato jer je potlačena, već zato što je otporna. Možda nema veliku tjelesnu otpornost, ali ima ogromnu psihološku otpornost. To je njena Energija koju može prenositi kroz formu vedrine, kroz snagu u poteškoćama, u boli.

Žena je Ljubav. Znam da svi volimo, i muškarci i žene. Ali muškarac voli tako da ljubav uključuje u svoj život, a žena od ljubavi stvara vlastiti život.

Što je ljubav u ženi? To je mač s dvije oštrice. Ako je ta ljubav slaba, pisana malim početnim slovom, pretvara se u egoističnu i posesivnu. Više je tišti strah hoće li biti voljena, nego hoće li voljeti. Više je tišti strah da joj se neće pridati važnost, nego hoće li sama pridavati važnost drugome. Ali, ako se Ljubav, pisana velikm slovom, budi u ženi kao Duša, tada je to velika sposobnost ujedinjavanja; to je ona vatra ognjišta, plamen središta Zemlje, središta hrama. Žena je ta koja ujedinjuje, ima sposobnost spajanja, povezivanja osoba, duša, izmirivanja onih koji ne žive u miru: njena ljubav je velika širokogrudnost. Njena ljubav je sposobnost uočavanja ljepote, harmonije; borba za pravednost. Zbog toga je žena Ljubav, ali i Mudrost jer posjeduje praktični um sklon redu sa sposobnošću rasuđivanja koja je za nju karakteristična. Ukoliko je zapitamo zašto nešto radi, uvijek će znati odgovoriti. A iznad svega ima veliku snagu koju ne smije protratiti: to je intuicija.Ona misli osjećajući. Znam da se ovaj način razmišljanja često omalovažava, ali unatoč tome, u ženi se ideja ujedinjena s osjećajem pretvara u intuiciju te time prihvaća stvari i naslućuje s velikim umijećem: ovo je snaga žene, ovo je njena mudrost. To prije možemo nazvati intuicijom nego li pogađanjem stvari jer ne mislim da se to svodi na obično pogađanje: ona jednostavno "zna".

U starim civilizacijama govorilo se o ženskim inicijacijama, a danas, pod utjecajem (zbog) nepovezanih podataka to zamišljamo kao čudne rituale pune dijaboličnih slika. Naprotiv, inicijacija žene sastojala se uvijek u osvajanju vlastite Duše. Veliki mitovi svih religija su to odražavali: heroji su osvajali Dušu muškarca; heroine su osvajale Dušu žene. Postoje mitovi koji nam govore o ratu namijenjenom muškarcu i o ratu namijenjenom ženi.

Kada se Heraklo odlučuje otputiti u svijet zato što ima dvanaest kušnji koje ga očekuju i iz kojih mora izaći kao pobjednik, očito je da se suočava sa iskušenjima koja odgovaraju muškarcu iako sadrže određene karakteristike koje se mogu prenijeti i na žene.

Ali u mitovima se iznose i pripovijesti koje su tipično ženske: takva je priča o Perzefoni, očaravajućoj djevojci, jako privrženoj majci, velikoj boginji, Majci svih bogova. Jednog dana boginja je vidjela kako njenu kćerku otima bog podzemnog svijeta, duboke zemlje i tame: u zemlji se otvorila pukotna, pojavila se Hadova kočija i mjesto na kojemu se Perzefona igrala sa svojim prijateljicama ostalo je prazno. Perzefona je sišla u podzemni svijet.

Ovo je mit o ženi. Ona zapravo nije ugrabljena. Radi se o njenom silasku u Dušu, o njenoj interiorizaciji, inicijaciji. Njoj je potrebna ova introspekcija, potrebno joj je sakupiti sjemenke skrivenog svijeta, svijeta podzemlja, ezoteričnog svijeta, svijeta misterija i čuda.

Demetra bezuspješno traži svoju kćerku, zato što se zadržava na površini zemlje. Kada se Perzefona vraća na zemlju ona grli majku jer joj se vraća da bi se sastala s boginjom ali ona neiskusna mlada djevojka je tada već istinska žena: iz podzemnog svijeta vraća se sa sjemenkama Mudrosti koje više nikada ne može zaboraviti. U podzemnom svijetu ona je postala kćerka Oca, a na Zemlji ona je kćerka Majke; sada uz sebe ima i jednog boga i jednu božicu. Okončala je svoj veliki rat. Ona se ne natječe s muškarcem, ona zna tko je. Ovaj mali mit otkriva da mnoge od priča koje pričamo djeci, ili mitovi koji su naizgled bez smisla, odražavaju Dušu muškarca, Dušu žene, univerzalne arhetipove, a ne stereotipe ili unaprijed utvrđene ideje koje sada pokušavamo iznijeti.

Došlo je vrijeme da žena traži ne samo svoj međunarodni dan, već da nauči biti vlastita gospodarica svih dana, mjeseci, svih godina u svom životu.

Došlo je vrijeme da osjeti da ima glavnu ulogu u vlastitom životu, da osjeti kako ima snagu i sposobnosti učiniti toliko toga vlastitom snagom, svojim vlastitim osobinama. A nadasve, treba zadobiti glavnu ulogu u onome što je čini većom, uzvišenijom, plemenitijom, kroz velikodušnost, jer žena želi dati i to traži jer ona uvijek zna pružiti ruku.

Ukoliko žena zna dati Život, Energiju, Ljubav i pružati svoju posebnu formu Mudrosti, tada će ona uistinu dobiti glavnu ulogu, a umjesto da čeka "8.mart", u svakom danu bit će mjesto za ženu, mjesto u kojemu će ona moći harmonično živjeti s muškarcem. Tada bismo mogli ostvariti jedan međunarodni dan posvećen čovječanstvu i uživati plodove tog mira i vedrine koju ćemo uspostaviti među muškarcima i ženama. Naravno, jedino ukoliko prije toga budemo osvojili Dušu Žene i zašto ne, Dušu Čovjeka.