Hrvatska ‘duhovna elita’ sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto pred jednim, recimo, Denisom Kuljišem raspala kao prenapuhana žaba.

Molim, prihvatite moju ostavku. Ne želim biti član bilo kojega kluba koji bi mene primio u članstvo! Kad ne bi bila istinita, ova bi (brzojavna) poruka bila kao izmišljena, da je kolegijalnoj i široj javnosti ovih dana uputi jedan od onih koji su istupajući iz Hrvatskog društva pisaca za sobom teatralno zalupili vratima (a neki su se na brzinu spasili iskačući kroz prozor).

Činjenica je da je navedenu poruku odaslao još davno, nekako početkom 20. st., znameniti američki glumac, svestrani zabavljač, vodviljski, filmski i televizijski komičar Groucho Marx (1890. - 1977.), predvodnik obiteljskog tima (Groucho, Karpo, Chico, Gummo, Zeppo), kad mu je neki gospodski klub uskratio učlanjivanje. Groucho se marksistički narugao staleškoj i klasnoj razlici koja ga je činila nedostojnim, a danas kod nas, pojedinci, visoko uzdignuta nosa, s gnušanjem upozoravaju na to da je jedno društvo nedostojno njihova članstva.

‘Pih, gadite mi  se...’

Da nije smiješno, bilo bi glupo, ako nije baš obrnuto. Ali tko je i što je moja malenkost da ovdje dajem neku vrstu završne riječi, nakon silne uzbune i “graje u Zelengaju” hrvatskoga književnog vrapčinjaka, potaknute niskom ostavki u HDP-u, a dovedene do usijanja kozerijom Tomislava Čadeža (“Prvo svi u Leipzig, a onda na pivo”; Jutarnji list, 22. ožujka)? Nemam takve pretenzije, osim što sam privoljen da kao jedan od starijih (ne baš u članstvu HDP-a kojemu sam s oklijevanjem naknadno pristupio, istodobno ne istupajući iz članstva u DKH, u kojemu sam od 1965. g.), pokušam razlučiti “što se meni o svemu tome - čini”.

To mi je predloženo pogotovo stoga, smatram, što se zna da sam desetljećima prolazio kroz mnogobrojne špalire polemičkih šiba, pa da unatoč svemu nisam svoju malenkost uzveličao gestom - “pih, vi mi se svi gadite, posebno neki, pa ne zaslužujete da budem s vama u istome društvu!” Dokle bi me to moglo dovesti: da najprije istupim iz članstva DKH/DHK (što sam nekoliko puta namjeravo dok nisam shvatio kako sam “zanemarljiva količina” i da to ama baš ništa ne bi značilo), a onda iz “članstva” (građanstva) u domovini (jer najprije sam desetljećima mrzio udisati isti zrak s komunistima, a nakon toga s “patridiotima” iliti ustašoidima), dok napokon, silom logike, ne bih bio primoran istupiti iz “članstva u ljudskome rodu”??!!

Da je barem principijelno

Na kraju, sve je isto i posvuda se isto piše: nema nekih drugih “boljih” udruga, društava, osim onoga što ga neki pojedinac tvori sam za sebe. Biti isključivo u vlastitome društvu pomalo je klaustrofobično, ali koliko je solipsistički tašto, toliko je i neproduktivno: upravo su pisci/spisatelji/književnici/novinari izričito upućeni na svijet oko sebe. Nitko ne može sebi svojatati da drugima bude mjerilo, kao što se upravo dogodilo u aktualnoj aferi. Pojedinci su tražili i pretpostavljali da se društveno okupljanje ravna prema veličini njihova lika i djela. Sva obrazloženja o “istupanju” iliti o “ostavkama” na članstvo u HDP-u (jer isključivo je o njemu riječ, kao društvu u postporođajnoj depresiji, dok je DHK, kao starija institucija, ostao neuznemiren), do kojih sam mogao doći, isključivo imaju osobne iliti privatne motive. Ništa načelno: jednome su puhnule mušice u glavu, drugi je povrijeđen što ga društvo “ne brani” od nasrtaja trećega, a treći ne želi biti u grupi s “minoresima”, četvrti ima neke rodbinske razloge, peti i šesti su ljutiti jer i pored njih nekto nešto radi.

Eto, što mi se čini: da je barem nešto načelno iliti principijelno (što nadilazi puke osobne dimenzije), onda bi desetak onih koji su odlutali iz HDP-a još i trebalo uzeti ozbiljno. Svojedobno je itekako bilo riskantno već samo i zamišljati, a nekmoli u djelo provoditi nekakvu “frakciju” u Društvu književnika Hrvatske. Već sam prvih godina svojega članstva u DKH, na nekim skupštinama/plenumima, u pozadinskim redovima u dvorani na Trgu Republike br. 7, s nekim malo starijim istomišljenicima kovao planove o tome na koji bismo način “izašli”, a da automatski ne budemo osumnjičeni za antipartijsko djelovanje. Jer meni je najviše smetao OOSK u DKH i dok su me malo stariji “krugovaši” podržavali u zamisli odcjepjenja, dugo mi je trebalo dok nisam shvatio da oni žele samo promjenu generacija na čelu hijerarhije u DKH i ništa drugo i ništa više. Naime, većinom su i sami bili članovi KP/SK! Dok sam ja zamišljao nešto principijelno, oni su mislili pekulijarno i na kraju - prdnulo magare u mahovinu!

Pisci ‘viška’

Sada kad su došla neka druga vremena ponovno netko drugome broji pare u kasi, kao da je vrlo mrsno neprekidno biti motor za kakav-takav opstanak jednog paralelnog opisateljskoga društva. Ali čemu društva uopće, već su se neki zapitali? Pa, po društvenoj inerciji kakva je odvajkada, s time što bi novoosvojena svijest o toleranciji i demokratičnosti mogla pravično pomirivati raznorodne silnice. Toliko o stvari, a sada idem “ad hominem”, kako bi bezobrazno rekao Denis Kuljiš.

“AMICUS PLATO, sed magis amica veritas” (pripisuje se Aristotelu, a znači: “Drag mi je Platon, ali mi je draža istina”). S nerazumijevanjem sam nekidan (29. ožujka) na godišnjoj skupštini HDP-a za 2007. slušao kolegu Zvonka Makovića kako svoje istupanje iz Upravnog odbora, ali još se zadržavajući u članstvu, obrazlaže protivljenjem “sabotaži” našeg zajedničkoga kolege Nenada Popovića. Jedini primjer koji je za takvu tešku objedu iznio jest to da je N. P., mimo “službenog” programa i službene “delegacije” hrvatske književnosti, na sajam  u Leipzig poveo tri-četiri pisca “viška”, među kojima je jedan problematičan (i po Makoviću sudeći, nagovoreni plaćenik), nakon povratka u naš vrapčinjak, o tome istome sajmu objavio “tekst koji pripada dnu hrvatskog novinarstva”! (riječ je o cit. kozeriji Tomislava Čadeža).

Ostao sam “paf” nad ovom teorijom zavjere koja bi smjerala, ni manje ni više, nego umanjivanju sjajne slike koju Zvonko Maković ima o hrvatskoj književnosti, ali srećom su protivan primjer o djelatnosti N. Popovića odmah na skupštini iznijeli Velimir Visković, Slobodan Šnajder i Ivo Banac, a i meni se itekako čini da taj primjer valja vrednovati i istaknuti. Riječ je o tome da je zaista “uporedo” sa službenim programom u Leipzigu (s kojim se ipak naknadno preklapao), Nenad Popović potaknut tko zna čime i zašto, ali za tu priliku dvobroj časopisa (1-2/2008.) “Fantom slobode” (kojemu je urednik i suizdavač) sačinio kao antologiju modernoga hrvatskog eseja, ali u prijevodu na njemački jezik.

Ta opsežna zbirka (oko 1000 str.) predstavlja cijelu biblioteku u jednoj knjizi. Znajući da je esejistika obično i posvuda potisnuta, pa tako konceptualni pisci/autori uvijek padaju u drugi plan nakon imaginativaca iliti beletrista, Popović je u ovome svesku uveo u njemački jezik ponajbolju reprezentaciju hrvatskih esejista kao filozofa, povjesničara, publicista/pisaca različitih kalibara i generacija: tu su esejisti - kapitalci kao A. Flaker, V. Gotovac, I. Lovrenović, I. Banac, S. Šnajder, N. Čačinović, D. Roksandić, D. Melčić, S. i I. Goldstein i drugi ne manje zanimljvi i/ili važni.

Ovako predstavljen u jednom svesku, hrvatski esejizam ne postoji ni “doma”, a kamoli je moguće osnažiti činjenicu da se u njemačkome jeziku napokon hrvatska pamet (dobro, pamet ovdje rođena) dokumentira i legitimira u punoj snazi. Tek toliko da se zna kako nas u svijetu ne mogu i ne trebaju predstavljati samo humoristički romančići, kao da Um i ovdje ne stanuje.  Tako pomalo patetično (pristrano!?) opovrgavam Makovićevu optužbu da je Popović mogao izvesti bilo kakvu “sabotažu”. Na kraju, u povodu njegove demonstrativne ostavke (kojoj je prethodila i ona Delimira Rešickoga) ostaje još “samo” jedan novinski tekst. A riječ je, po mojem sudu, o vrlo dobroj Čadežovoj kozeriji, jednome žanru ironijsko-pamfletskoga karaktera, kakvih bi trebalo biti više i koji bi trebali biti posvećeni raznim društveno-kulturnim slojevima.

Uzrujanost, o kojoj se moglo proteklih tjedana posvjedočiti malne u svim društvancima kojih se Čadežov tekst ticao više ili manje (ne)posredno, govorila je o tome da je hrvatska sredina neotporna na duh ironije. Pardon, ona koja je najneotpornija jest ona književna, koja bi inače htjela pisati povijest. A ova potonja uključuje toliko samosvladavanje da se uvažene osobe ne bi smjele vrijeđati uhvaćene u “krivim ogledalima”. Malo karikaturalnih pošalica, koje je Čadež rasuo u tome tekstu, nisu više od dobrodušnih orisa ŕ la Daumier (mada ponekad zna i skliznuti u grotesku ŕ la Grosz), kakve bi svatko poželio imati u nekoj imaginarnoj biografiji.

Dakle, Čadež se promuvao po sajmu u Leipzigu, i to kao - baš mi se dopada kako ga je opisao Renato Baretić (neumjereno se ljuteći na mlađega dosjetljivca!) - “neindentificirani sivomaslinasti military šmrkalj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame i još s debelim naočalama”, promuvao se, velim, pobrao kojekakve asocijacije i sve to smućkao u tekst, koji pripadnike hrvatske književne reprezentacije ne pokazuje baš uvijek u laskavom svjetlu. To i jest u ovlasti jednog novinskoga pisca kojemu ne treba stati na žulj i kojemu valja pružiti prilike da dokaže ima li sape i dalje tjerati cara do duvara. U njegovu tekstu prepoznao sam nešto od dobrodušne Tenžerine zafrkancije, prožete tu i tamo sarkazmom jednoga Denisa Kuljiša.

Denisa u ‘Lisinski’

Pitam se što bi se tek dogodilo kad bi ovaj potonji, nakon svih osoba iz polusvijeta hrvatske tranzicije koje je do sada “obradio” u svojim kaustičnim tekstovima, prihvatio da recimo opiše “lik i djelo” nekoga od naših uzvišenih akademika iz HAZU ili superumišljenih veličina iz DHK?! Pripustiti pitbula Denisa na premijeru u HNK i/ili u “Lisinski”, pa mu dati prostora da opiše što je vidio/čuo/doživio/shvatio..., pa to bi bila vulkanska erupcija gnjeva/čuđenja/zgražanja. Hrvatska “duhovna elita” sramežljiva je kao stara djevica i odavno nije u tramvajskoj gužvi osjetila muško pipanje po stražnjici, tako da bi se naprosto raspala kao prenapuhana žaba! Lako je uživati, tj. guštati sa strane kad dotični pitbul drapa kojekakve tajkune, generale i švercere, a da nas vidim, braćo, kad bi se zaletio u tor duhovnjaka i očeprljao nas nekolicinu. Ovo je samo moja vizija i pusta želja, ali je stavljam kao kontrast jednoj, rekao bih, mirisnoj kamilici od fine Čadežove ironije.

Čini mi se, dakle, da je cijela ova friška “afera”, izazvana što jednim zlonamjerno protumačenim kozerskim karikiranjem, što netočno ocijenjenom “sabotažom”, samo i ipak simptom duhovne nespremnosti hrvatskih kulturnjaka/spisatelja pred izazovima vremena i nespremnosti/nevoljkosti na polemiziranje. Tako sam nekidan bio u jednom društvancetu, u kojemu su se svi zgražali nad Čadežovim tekstom, da bi najglasniji naprosto zavapio: “Ah, taj tekst, ne znam...”... “ne znam što zaslužuje...?” Tu sam dometnuo: “Zaslužuje, jedan pravi protutekst” i ništa drugo i ništa manje! Ali kakva su to “femisanja”, prenemaganja, udaranja vratima i treskanje ostavkama: sve je to ispod pretpostavljene razine onih koji su se “učlanili” u pisce, ako ne misle dati ostavku i na svoj poziv.

 

http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,4,12,,115682.jl