stanovala sam u internatu, sivi dom sa 60 cura, prizemna zgrada, rešetke na prozorima.... pod prozore su dolazili dječaci i društvo što nas je zvalo da idemo vani poslije škole.... na biljar, na rivu ili tu negdje u blizini gdje mirisalo je na hašiš i travu.... tamo gdje se čulo smijanje glasno i muzika do plaže....
dolazio je i on.... redovnije od svih.... u neka njegova doba, po nekom pravilu samo njemu znanom, stao blizu prozora i zvao.... „kssss.... ksssss....“ ili bacao kamenčiće u stakla dok netko ne proviri.... ostavljao za sobom slike izrezane iz časopisa, polugole žene, zagrljeni parovi, erotika, soft porno....
to je bilo ono nešto.... ali.... njemu ipak nedovoljno.... valjalo je podijeliti s nekim....
trebale su mu djevojčice, žene, njihovi ljutiti momci.... da ga gledaju, da ga psuju, da zovu miliciju, da ga zasipaju talogom kave, poliju vodom, najure kao hijenu....
tada bi otišao i taman kad bi pomislile da se vratiti neće, on bi se iznenada pojavio opet i nastavio svoju solo predstavu....
zvali su ga Drki.... volio je sve cure, sve bez razlike i bezuvjetno.... i kad su bile, a najčešće jesu bile, grube prema njemu.... jadni Drki.... njega nitko nije volio.... makar i ono „drki“ zvučalo kao tepanje.... osim toga, nas je bilo puno, a on je bio sam samcat u tom grubom svijetu koji ništa ne shvaća....
u ekstazi svoje uobičajene egzibicionističke seanse, ponekad nije ni realizirao zašto bi nekoga mogao iritirati.... i kakvo natezanje i čega, na kojem mjestu možda nije prikladno....
nedovoljno je biti.... sam sa sobom, sa svojim organom.... bez potrebe za takvom publikom kojoj samo može ići na živce....
ali on je valjda uživao.... i želio to pokazati svijetu kako.... makar bez uspjeha....
iako nikoga nikada nije ni pipnuo.... samo sličice i samo drki.....
i svaka osuda je suvišna.
bglavac
edin.kecanovic
