Hodam bosa po pijesku do kuće… Lelujam… pa izbacim jednu nogu ulijevo, drugu udesno, skočim uvis, klecnem natrag, vrtim rukama… Joj, što sam sretna! Jel' ovo java ili san? Nema nikoga blizu da me uštipne, da mi kaže: Ne, ti ne sanjaš.
Eno kuće! Netko je na vratima! Sjećanje! Širi ruke i trči prema meni. Pjeva: „Dobro ti jutro, Zemljice!“ I, kako je dobila ubrzanje, zagrli me tako jako da sam pala na leđa. I, kao da se ništa nije dogodilo, kaže: „Pa dobro, vidiš li ti kako je osobito ovo jutro?! Nešto predivno. Prekrasno. Nešto što se ne da riječima opisati. Neponovljivo! Jutro nad jutrima!" … te ispali par citata (nisam ih skroz zapamtila, al' znam da su bili super)… pa raširi ruke, zavrti se… i ja se malo maknem da me ne zvizne… onako, slučajno… u letu…
Hodajući dalje prema kući, osvrnem se preko ramena. Gle, još se vrti! A ja, kad sam probala tu prvu vježbu jedva sam se zavrtila pet – šest puta. Mantalo mi se pola sata nakon toga…
Okrenem se opet. Sjećanje otrčala do nekog cvijeća, spustila se do zemlje pa ga miriši… Eno je ko malo dijete! Djevojčica! Baš super!