DOBRE VIJESTI ZA HEDONISTE: POTRAGA ZA UGODOM NIJE NUŽNO PRIZEMAN INSTINKT BEZ PLEMENITIH NOTA

Smisao užitka

Radi se o impulsu, odnosno nagonu koji motivira brojne životne izbore, o jednom od ključnih mehanizama preživljavanja. Kemija užitka uči nas što je to ugoda, kako uživati što bolje i što više, koliko je užitka potrebno, koliko dovoljno, a koliko previše• Ima ljudi koji užitak vide kao jedan od glavnih ciljeva svojega postojanja. Drugi ga pak smatraju prizemnim nagonom što odvlači pažnju i snagu te remeti čovjeka na putu do puno plemenitijih ciljeva

Pripremila Maja BRALA

Ljeto, more i gitare. Ležanje na obali mora, cvrčci, jahta, limunada, omiljena knjiga… Nastavite niz. Dobrodošli u sezonu hedonista. Čitavu godinu čekate na ovih nekoliko tjedana i onda vas dočekaju sparina u automobilu, gužva u redu za kartu, guranje u trgovini, hodanje po glavi na plaži, buka ispod prozora. Jeste li to čekali? Gdje je tu užitak? Što mi to u stvari tražimo?
Ima ljudi koji užitak vide kao jedan od glavnih ciljeva svojega postojanja. Drugi ga pak smatraju prizemnim nagonom što odvlači pažnju i snagu te remeti čovjeka na putu do puno plemenitijih ciljeva.
Pitanje užitka najranije je razmatrano unutar filozofije i religije. Diskusije na navedenu temu uglavnom je moguće u velikim crtama podijeliti u dvije skupine: oni koji užitak uspoređuju s rajem, božanskim stanjem i smatraju ga vrijednim ciljem kojem stremiti, nagradom koja nas čeka na kraju napornih putova, te oni koji užitak, odnosno uživanje, vide kao banalno, prizemno stanje potpuno ogoljeno svake plemenitosti, stanje koje remeti koncentraciju, odvlači pažnju i uzaludno troši snagu na banalne, bezvrijedne i najčešće društveno beskorisne trenutke i aktivnosti. Potonji smisao pronalaze prije svega u stalnome odricanju. Ipak, bez obzira na filozofski kut gledanja na pitanje užitka, nepobitna je činjenica da se radi o stanju koje nikome nije mrsko, odnosno riječi kojom opisujemo neke od najljepših ili barem najugodnijih životnih situacija ili stanja.
Kao takav, užitak je ipak nužan i svojevrsna je nagrada koju čovjek vidi na kraju mnogih napornih putova. Tako barem znanstvenici opisuju, odnosno motiviraju naporan rad kojim čovjek priskrbljuje hranu, dobrovoljno izlaganje paničnome strahu od leta zrakoplovom i gužvi u moru znojnih turista na putu koji nas vodi do egzotične destinacije, mukotrpne potrage, boli i padove koje prolazimo na putu do idealnog partnera.
Postoji li način i ima li smisla pokušavati raditi na smanjenju napora i istovremenom povećanju ugode? Koliko je užitka potrebno, koliko dovoljno, a koliko previše? Zbog čega se užitak nakon određene doze pretvara u mučninu i/li ovisnost, ili drugim riječima, zbog čega se užitak jednog sladoleda ne upeterostručuje nakon petog sladoleda? I kako prepoznati tu magičnu granicu?
 

Rehabilitacija užitka

Potraga za užitkom jedan je od najsnažnijih ljudskih nagona, impuls koji pokreće veliki broj naših izbora, odnosno odluka. Ali što je to užitak? Što se to događa u našem tijelu dok uživamo? I je li moguće izmjeriti stupanj užitka?
Temom užitka najprije su se pozabavili ljudi zainteresirani za filozofiju, odnosno religiju. Posljednjih stotinjak i nešto više godina tema užitka postala je vrlo atraktivnom znanstveno-istraživačkom temom kojom se danas bave antropolozi, psiholozi, biolozi, biokemičari i drugi. Oni su u svojim istraživanjima na neki način »rehabilitirali« užitak i iz frivolnog osjećaja promovirali ga u jedan od temeljnih mehanizama preživljavanja. Upravo užitak - viđen kao oblik nagrade - stoji iza poriva koji nas tjeraju da prolazimo kroz mnoge muke i odricanja, u nadi da na kraju puta stoji - ugoda.
Istraživanje skupine znanstvenika sa sveučilišta u Oregonu, nedavno objavljeno u časopisu Science, pokazalo je da čak i plaćanje poreza može dovesti do osjećaja užitka. Događa se da kada su osobe uvjerene da novac od poreza odlazi u dobre ruke, odnosno u plemenite svrhe, ili kada imaju osjećaj da plaćanjem poreza rješavaju važan dug i sebe oslobađaju jedne velike obaveze. Isto je istraživanje pokazalo da uplata određenog novčanog iznosa u dobrotvorne svrhe dovodi do stvaranja snažnog osjećaja ugode, što je potvrdila i magnetska rezonancija.
No, što je užitak? Kako ga definirati?
 

I odricanje od užitaka je užitak

Sigmund Freud, otac psihoanalize, utvrdio je da je užitak motor koji pokreće sve naše odabire, a može se opisati kao oslobađanje svih instinktivnih pulsiranja.
Ovaj je instinkt vrlo snažno izražen već kod dojenčadi, odnosno male djece. Kako odrastamo, učimo krotiti instinkt potrage za užitkom, i to prihvaćanjem niza društvenih normi, od onih pravnih do onih moralnih. Shvaćamo da je odricanje, uključujući i odricanje od užitaka, također jedan od načina za postizanje nekih drugih užitaka.
Vidimo da od potrage za užitkom ne možemo pobjeći; možemo tek potragu za ugodom odgoditi, učiniti je plemenitijom, uobličiti je u društveno prihvatljive ovitke, odnosno aktivnosti. No ugoda, kao nagrada koja dolazi na kraju puta potrage za zadovoljenjem primarnih ljudskih instinkta, onih koji jamče preživljavanje, ostaje jedno od najsnažnijih mehanizama evolucije. Kao jedan od primarnih pokretača čovjekova postojanja, potraga za ugodom rafinirana je tijekom milijuna godina, no od amebe do čovjeka i danas, tvrde biolozi, sva bića velikim dijelom pokreće upravo potraga za ugodom.
Ugoda je toliko važna jer smanjuje, odnosno otklanja stres, točnije njegove posljedice. Istraživanje koje su nedavno proveli Ann MacLamon i Stuart Sample sa sveučilišta Roehampton u Londonu pokazalo je da ženke čimpanze koje dnevno provode barem 16 minuta češkajući, odnosno čisteći svoju mladunčad imaju u krvi čak 50 posto manje kortizola -hormona stresa, od ženki iste vrste koje dio svojeg vremena nisu provodile u navedenoj aktivnosti.
No postoje i ljudi koji nisu u stanju osjetiti užitak. Te osobe imaju bolest koja se stručno naziva anedonija. Kako bi dijagnosticirali ovu bolest engleski psiholozi Philip Snaith i Max Hamilton sa sveučilišta Leeds izradili su tzv. skalu Shaps (Snaith-Hamiltonova skala užitka). Radi se o testu koji u stvari mjeri mogućnost subjekta da osjeti ugodu, odnosno užitak.
Osim što rade na utvrđivanju skale intenziteta užitka, stručnjaci se bave i njegovom lokalizacijom, odnosno utvrđivanjem dijelova mozga koji su odgovorni za stvaranje ovoga osjećaja. Na tijelu, naime, postoji čitav niz mjesta koja su posebno bogata nervnim završecima koji u stvari predstavljaju receptore čije stimuliranje dovodi do osjećaja ugode. Ipak, najerogenija zona ljudskoga tijela svakako je - mozak, posebice njegovi dijelovi amigdala, hipokampus i dio hipotalamusa.

 

Najerogenija zona tijela - mozak

 

Zahvaljujući tehnikama praćenja aktivnosti mozga koje su poznate pod nazivima magnetska rezonancija i pozitronska emisijska tomografija (PET), danas je moguće pratiti aktivnost pojedinih dijelova ljudskoga mozga te fotografirati pojedine dijelove mozga u kojima su smješteni centri za percepciju ugode te otkriti na koje se načine i kada oni aktiviraju.
Upravo su uz pomoć najsuvremenije tehnologije stručnjaci s američkog sveučilišta Stanford otkrili da, primjerice, humor dovodi do snažnijeg osjećaja ugode kod žena, nego kod muškaraca. Mario Beauregard i Vincent Paquettem s kanadskog sveučilišta Montreal pokazali su da časne sestre, uslijed svoje povezanosti s vjerom, imaju više razine endorfina, odnosno snažniji osjećaj ugode od prosječne populacije. Istraživači s minhenskoga sveučilišta »Ludwig Maximilians« pokazali su pak da kupovina odjeće s potpisom dovodi do više razine ugode od kupovine »no name« odjevnih predmeta. Pa neka se sada još netko usudi utvrditi da su šopingholičarke žene bez mozga!
Pitanje svih pitanja glasi: koje karakteristike mora imati stimulus da aktivira reakciju ugode? Stručnjaci se uglavnom slažu da je potrebno djelovanje na barem jedan (a u optimalnim situacijama na oba) osjeta: senzualnost i seksualnost. Dobar je primjer takve vrste ugode poljubac, koji u sebi objedinjuje oba »s«, ali u nama budi i sjećanje na najraniji i najpotpuniji osjećaj ugode - onaj koji dojenče osjeća dok siše majčino mlijeko. Potonji primjer ukazuje i na to da impuls koji dovodi do osjećaja ugode ne treba nužno biti nov da bi bio učinkovit, no utvrđeno je da mora biti ograničen. Granicu kod koje treba stati znanstvenici još istražuju i nisu se oko odgovora složili. Dok se to ne dogodi, nama ostaje ona narodna: treba stati kad je - najslađe.

 

Kemija ljubavi - vodopad hormona Uz kemiju užitka najtješnje je povezana i kemija ljubavi. Sposobnost osobe ili, evolucijski govoreći, jedinke da privuče i osvoji drugu jedinku sastoji se ponajviše od moći da u drugoj jedinki izazove niz biokemijskih procesa koji izazivaju želju za bliskošću. Emocija ljubavi skup je električnih i kemijskih procesa koji se odvijaju u organizmu pojedinca, a voljena osoba je ona koja je u tom pojedincu izazvala dotične procese, znane i kao osjećaji. Ljubav, a posebice zaljubljivanje, uistinu je možda najtočnije opisati kao - vodopad hormona. Zanimljivo je primijetiti da proces zaljubljivanja teče praktički potpuno lišen voljne komponente. Ne možemo »odabrati« kada ćemo se niti u koga zaljubiti a niti, bez obzira da bi nerijetko, posebice pri nesretnih ljubavi, to bilo itekako poželjno, kako ćemo se i kada - odljubiti. Zbog čega? Kakav je smisao u mukotrpnoj borbi za partnera (koji nas odbija)? Odgovor glasi - evolucija. Evolucija se odvija kroz selekciju, a selekcija kroz borbu. Jedna osoba osjeti privlačnost prema drugoj onda kad joj ona, bilo vizualnim bilo nazalnim ili nekim drugim podražajem, izazove osjećaj ugode. Osjećaj ugode prepoznaje mozak usred lučenja feromona, molekula koje luče ljudska i životinjska tijela, a one proizlaze iz spolnih hormona i služe za razmjenu informacija o međusobnoj seksualnoj kompatibilnosti. Kad nečiji feromoni, nakon što su kroz olfaktorni sustav prodrli do mozga, izazovu osjećaj privlačnosti, doživljavamo spoznaju da nam se druga osoba sviđa u spolnom smislu. Kad nam se netko svidi, mreža neurona između čeonog režnja i moždanog debla počinje proizvoditi hormone ugode, čija je aktivnost jača što nam je predmet sviđanja bliže. Jedan od bitnih hormona koji čine da nam se netko sviđa zove se feniletilamin (kratica PEA), koji smanjuje apetit i potrebu za snom; u ljubavnoj borbi ne valja gubiti vrijeme i energiju na »suvišne« aktivnosti. U muškaraca se potom uzburka testosteron, koji jače podražuje mozak i druge organe, stvarajući želju za tjelesnim dodirom. Uz testosteron se budi i hormon stresa adrenalin, koji nas čini spremnima na borbu u udvaranju i odagnali eventualne suparnike koji također pretendiraju na istu osobu. U tijelu zaljubljene žene događa se srodna biokemijska reakcija, ali kod nje jače radi ženski spolni hormon estrogen, iako i testosteron igra izvjesnu ulogu u spolnom životu žene. Dok je koktel feniletilamina i spolnih hormona svojstven prvoj ljubavnoj fazi, u organizmima sretno zaljubljenih parova u fazi konsolidacije veze prevladava oksitocin - višenamjenski hormon koji, među ostalim, sudjeluje u spolnom zadovoljstvu i dodatno povezuje partnere tako što im programira mozgove da se i prilikom kasnijih susreta sjećaju užitka koji su doživjeli jedno s drugim. U poodmakloj fazi veze kod muškaraca opada razina testosterona jer u pravilu više nije nužna borba za osvajanje partnera i za ostvarivanje ekskluziviteta ljubavnog odnosa. Nisu sve ljubavi sretne jer međusobno izazivanje hormonskih reakcija nije uvijek simetrično.

Neromantično i egzaktno - endorfini uzrokuju sreću i užitak Godine 1975. dvije skupine neovisnih znanstvenika, Škota i Amerikanaca, i službeno su potvrdile: osjećaj sreće, zadovoljstva, odnosno ugode ne donose niti ljubav, niti zanos, niti ostvarenje želja već - endorfini (izvorno nazvani enkefalini). Neromantično i egzaktno. Da budemo sasvim jasni, endorfini su enzimi i neuroprijenosnici koji se otpuštaju u mozgu, točnije jednom njegovom dijelu nazvanom hipotalamus. Njihovo otpuštanje stimuliraju primjerice tiha glazba, cvrkut ptica, čokolada, kava, spolni odnos, akupunktura, masaža, fizička aktivnost (bavljenje sportom) te još neke aktivnosti, odnosno supstance. Djelovanje endorfina usporedivo je s onim opijata; endorfini, koji su po kemijskoj strukturi nalik morfinu, vežu se na odgovarajuće receptore u mozgu te dovode do vala osjećaja zadovoljstva, koji potiskuje sve negativne emocije i misli. Stručnjaci su dokazali i da se endorfini luče kao reakcija na brojne vanjske podražaje, a da razina, odnosno količina lučenja ne ovisi samo o podražaju, već i da različiti ljudi na iste podražaje različito reagiraju. Posebno snažan učinak ima tzv. beta-endorfin koji se luči iz hipofize u struju krvi ili iz neurona hipotalamusa. Snažan je zbog toga što se čvrsto veže uz receptore utječući na brojne funkcije srca i krvnih žila, želuca i crijeva, na glad i sitost, na paniku itd. http://www.glasistre.hr/?890373ce538244120b79178043857e3f,TS,3880,3873,19199,,239433,,