Pra-predodžba kako Glupan nije sposoban za grijeh je pogrešna, kao da njega štiti neka viša sila ili kao da takav živi s onu stranu dobra i zla.
Glupan radi uvijek - jednu te istu grešku, onaj intelegentniji radi uvijek - neku drugu.
Glupan a ne Razbojnik je taj koji predstavlja veću opasnost za Društvo...
Demokracija se brine o tome da broj glupih, nakon izbora uvijek bude konstantan.

Tvrdi se i danas, kao i ranije, da bi se probilo i postiglo nešto u životu, mora se biti bezobzirniji i stupidniji.
Tako se praktički svi uspješni degradiraju u glupane.
I što je klasičnija „glazba“ to ograničenija publika..
Postoje dva temeljna tipa gluposti.
U standardnom slučaju kod iskreno jednostavne gluposti pojedinca, radi se samo o „malo dužem putu od glave do guzice“, koji je malo trknut u glavi, sa siromašnom moći predodžbe i vokabulara kojeg obično koristi nezgrapno.

Osim nje postoji i inteligentna glupost, koja si prisvaja određene dosege (znanje, zvanje, zanimanje, poslanje...) a koji joj uopće ne pristaju. Neki je nazivaju „bolest obrazovanja“ modernog čovjeka koja u ekstremnim slučajevima može rezultirati smrtonosnim posljedicama.

Demaskiranje gluposti i prodiranje kroz gluparije modernih vremena je možda moguće samo s dozom humanizma i humora. Glupost se ne liječi, s njom se mora pregovarati.
Njeno središte je posvuda, njene perverzarije, nigdje.

Glupost, to smo mi – i obrnuto. Začarani krug iz kojeg nema izlaza. Zaglupljivanje je conditio sine qua non suvremenog „uvažavanja“ učenja i izobrazbe

Svaki veliki mislilac je jedan novi glupan, a samo luđaka se prepozna odmah. On je glupan koji se ne zna prilagoditi. Glupi pokušava svoju „tezu“ i dokazati, možda zaobilaznom logikom, ali on je barem ima.
Luđak se s druge strane ne brine za logiku, on se bavi kratkim spojevima.

Utješno se može reći kako danas više nego ikad živimo u carstvu gluposti. Moramo biti zahvalni svima onima koji nisu uspjeli zbog gluposti, jer nam pomažu razumjeti naše postupke i eventualno izbjeći pogreške. U mješavini gluposti i razboritosti može se nazrijeti evolucijska prednost – i to zato, jer ljudi žive bolje i uspješnije tamo gdje su prisiljeni na kooperativnost, u društvu koje također počiva na konkurenciji i socijalnoj pravdi.

Ako bi pametni postali većina, ako bi inteligentne beštije same imale glavnu riječ, na dulje staze bi to imalo loš rezultat.

Što je na kraju Glupost?

Prema Immanuelu Kantu polazište je u izvornoj nesposobnosti čovjeka da samostalno i logično razmišlja. Ono što se naziva naprimjer glupošću je manjak moći rasuđivanja. Potrebno je imati hrabrosti za dati se voditi vlastitim razumom.

Lijenost i kukavičluk dovode do toga da čovjek ostane zauvijek nedorastao.

Misliti glupo, može biti ambivalentno. S jedne strane to nas ljuti, s druge strane nas nasmijava.

Glupost i pamet je također moguće i hiniti i to često, a sve kako bismo zabludili druge.
Bilo onda kad se prepiremo sa susjedima, bilo s poslodavcem, bankama službama, „publikom”...
Za to uopće nije nužna visoka inteligencija, samo mrvičak glumačkog talenta i hladnokrvnosti.

Maska gluposti je rafinesa, ilitiga perfekcija.

Iza maske jednostvane konvencionalnosti, iza izložene naivnosti, krije se sofisticirana lukavština, mućka i prijevara.
Izigravati niži intelektualni talent, kod odraslih znači često – postići uspjeh.
No svaki psiholog bi jedno takvo izigravanje demencije, navodno, odmah trebao prepoznati.

Stoga bi deviza možda trebala glasiti – svaku Glupost treba dovoljno rano prepoznati, relativizirati je, ne izvlačiti korist iz nje, nego je prihvatiti kao nešto neizbježno u suživotu među ljudima.
HZZO i druga osiguranja ionako ne snose troškove za prevenciju jer su izgledi za ozdravljenje ionako minimalni s gotovo nikakvim šansama za uspješno izlječenje.

/by Jacek Yerka/