Bojim se svih onih sjenki koje uvijek prolaze pored nas bez riječi i bez glasa. Bojim se onih usiljenih osmijeha koji izgledaju tako izvještačeno da se priupitaš što se iza njih doista nalazi. Bojim se one prevelike susretljivosti i uslužnosti kada samo čekaš trenutak kada će ti osoba reći nešto što će te toliko zdrmati da više nećeš znati ni za sebe, ni za ništa oko sebe.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se onih ljudi koji se uvijek prave najboljim prijateljima i govore da se na njih uvijek možeš osloniti ali kada dođe trenutak krize zbrišu glavom bez obzira. Bojim se kada ljudi postanu neprijatelji preko noći bez da se išta dogodilo a onda se pitaš kada je došlo pravo zahlađenje i što je ono što si učinio da se tako ponašaju prema tebi i na koncu shvatiš da nije do tebe.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se odnosa koji nisu pravi odnosi, već odmjeravanje snaga, traženje koristi i samo zajedničko provođenje vremena dok ne naiđe neka treća strana. Bojim se ljudi koji ulazeći u tvoj život ponašaju se kao da su ušli u neki trgovački centar i razmišljaju što mogu uzeti i čime to mogu platiti te kada vide da je trgovina gotova samo izađu i produže dalje.
Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se pretvaranja i istrošenih uloga u kojoj loša gluma zamjenjuje sve ono što jesmo i možemo biti. Hladno vrijeme će doći i proći ali ljudi se teško mijenjaju, teško ostavljaju svoje stare navike, a teško i prepoznaješ tko se nalazi iza maske a tko pristupa sa iskrenošću i otvorenošću. Treba vremena za sve to naučiti, a možda se do tada netko i promijeni. Kako god bilo sve će proći.
Izvor: Atma.hr
edin.kecanovic
