Zanima li vas nastavak događanja sa moje gradske plaže....hm...ako se to uopće da nazvati gradskom plažom. Opet ja jučer ležim na svom šugamanu pokrila glavu i oči kad eto stiže poveća švedska obitelj, otac, majka i četvero djece. Puna oprema, plastični dupin od 2 metra, rukavice za plivanje, plastične šlapice a gle čuda djeca bez kupaćih gaćica, i što ćemo sad?....dvoje muške djece ne baš tako malih skinulo se u mudante (iskidane i labavog laštika) a cure već malo starije uletile izbezumljene u more u jeansu i majicama. Majka i otac stoje na obali i promatrajau razdraganu djecu, ona sa rascvjetanim petama koje kao da nikada nisu vidjele rašpicu i prljavih hlača a on božemiprosti ko "Servantes" iz Maloga mista,,,,eto, reće ćete koji mi je vrag pa ne ležim i gledam svoja posla.....NE MOGUUUUUU.....ubili su mi svu radost sunčanja i kupanja,,,,više ne čujem kad val udara u obalu, ne čujem kliktaj galebova i ne mogu uživati u tišini jer oni ( čitaj turisti ) se sa svakim danom množe kao da su klonirani.I tako kad je već vrag crni ušo u mene odlučim, kad se ne mogu odmarati tražiti ću im mane i pisati ću vam o njima. I sjetim se vanessinih proročanskih riječi......ALERGIJA na ljude, je to je, sve mi ide na jetru, ne mogu više ništa preraditi....možda je to sve od velike količine sunca i možda je došlo vrijeme da ostanem kući, ali ja vam nisam tip od popodnevnog spavanja jedino me bolest može na to natjerati. No dobro, mogla bi i pegalati i brisati prašinu.....ali zaboga ljeto je.....
I kad su se napokon šveđani skupili tako mokri, polugoli i šporkih nogu, odjednom mi se zrak raščistio, puhnuo je neki dobar vjetar, ispružila se ja.....mmmm......bacila pogled na nebo.....i rekla.....Bože moj, kakva li sam ja to.....nisam dobra....nemam niti malo osjećaja, koja beštija bezobrazna, sebična, samo na svoje dupe mislim.....ajde valjda ćeš mi oprostiti, popraviti ću se ja.....obećajem ČVRSTOOO...:))...i kao da je htio testirati moje trenutačno mizantropstvo.... na putu prema kući poslao mi u susret jednu ivnalidnu gospođu. Iz daljine sam vidila da se služi sa štakom, pola tijela joj je oduzeto i jedva hoda. Čim sam joj se približila ona mi se obratila:
" Gospođo, molim vas, dajte mi 10 kuna, ja nikada nisam u životu prosila, ali gladna sam. Vjerujte mi, nemam što za jesti."
Isti tren sam shvatila da ispred mene ne stoji klasični profesionalni prosijak kakvih je trenutačno pun grad. Osjećam to, znam, cijelo tijelo mi viče da žena govori istinu i ja pucam od muke:
" Sad sam sa plaže, dala bi vam rado ali nemam novčanik, zaista bi vam dala. Ako Vas sretnem kasnije u gradu, dati ću Vam".
Ona spušta glavu dolje, kao da mi ne vjeruje, a ja sam sva na iglama, trčim kući ko luda, bacam torbu na pod, hvatam novčanik, uzimam 10 kuna i vraćam se na ulicu da je nađem. Vidim je u daljini i potrčim, hvatam je za ruku i dajem joj tih 10 kuna a ona....ne može vjerovati da sam se vratila i da joj iste nudim.....davno nisam vidjela veću sreću u očima, davno nisam dobila takve blagoslove. Ne prestaje mi se zahvaljivati i govoriti da je sve otišlo u ljekove, da ona se ispričava meni zbog čega nema novaca....:((....a ja odjednoma ćutim da ću plakati ko kišna godina ako se što prije ne maknem od nje jer to više nisma mogla izdržati, k vragu mogla sam joj dati i 20, 30 kuna, zašto sam joj dala samo 10, ćutim sram vlastiti i kolektivni sram društva koja dozvaljava da se čovjeku mogu događati ovakve stvari. Nabijam očale duboko na oči, stiskam ih da nitko ne vidi suze u njima i trčim.......što prije kući.
bglavac
edin.kecanovic
