Čekam istinsku jesen, sa mirisom magle, koja ostavlja vlažnu kosu i lice, kad se u njoj izgubimo, koja nas proguta  za trenutak, i nitko ne vidi gdje smo to otišli, i hoćemo li uopće iz nje izaći...

Volim kada je gledam i dodirujem, volim u tom mističnom velu nazirati žuta svjetla na ulicama grada, koja izgledaju, poput šećerne vate koja se prodaje na kirbajskim štandovima.. Žuto omotano bijelim..Svjetlo uživa u svojoj mistici..

Volim  kad hladnoća počne štipati prste, i kad hladni vjetrovi zapušu do kosti, a ja se zamotam šalom, i gledam na ulicama strpljive prodavače kestenja..

Pa se nasmijem..I pomislim: "Kako je njima toplo"..i priđem toj veseloj igri vatre i kestenja, ogrijem se na tom malom ognjištu, i kupim malo tih slatkih plodova, koju čađave ruke stavljaju u papirnu vrećicu.. Pa i moje postanu ćađave, a malo i lice oko usana, jer zaboravim ponekad da ga obrišem.. Pa me moje dijete smiješeći upozori da ga obrišem..

Volim onu duboku jesen, kada krizanteme zamirišu, u vrtu, ali i na placu, gdje počinje onaj nagovještaj obilaska naših najmilijih..

Nikad nisam smrt gledala kao konačnicu, prestanak i rastanak..

Valjda zato, jer sam sve ove godine ispraćala svake jeseni prestanak života, a dočekivala s proljećem obnavljanje i rađanje novog.

Godišnja doba su poput doba ljudskog života.

Ja sam duboko uronjena u jesen.. Ali još snjegovi nisu zapuhali..

I njima sam se radovala uvijek.. I sad će biti tako.

Ispratila sam divno ljeto. Uranjala u modrinu ljudskih duša, sa njima otkrivala tajne bezuvjetne ljubavi..

Rastapala se u vrelini sunca, kojeg sam pozdravljala svakog trenutka, jer je tako blagorodno dijelio svjetlo svoje velikima i malenima..

Sada je sve iza mene..

Koračam, sa nekim novim spoznajama, kroz novu jesen, koja mi se smiješi pastelnim bojama, i šuštanjem lišća pod nogama..