Danas tako, metem lišće  ispred zgrade i mislim... Kako bi bilo provesti neko vrijeme u tišini... Bez radija. Bez televizije. Bez telefona. Bez interneta. Bez glazbe. Bez i jedne jedine izgovorene riječi. Ne raditi i ne govoriti ništa. Samo biti u tišini. Ne samo na sat ili dva. Danima. I onda se vratiti. Kao nova?
I mislim, što je to tišina. Mislim, što donosi taj samoj sebi nametnuti mir. I znam da postoje misli koje nastaju jedino u tišini. Trenuci koji mogu biti stvoreni jedino tišinom. Znanje koje se spoznaje jedino u tišini. Osjećaji koji nastaju iz tišine. Iskustvo koje se samo tišinom može iskusiti. Bliskost koju ni jedna riječ, ni jedna pjesma, ne može izraziti. Kada nestane sve što dijeli i razdvaja. Kada sam samo život. Ni lijep, ni ružan. Ni dobar, ni loš. Ni istina, ni laž. Samo život... Sakupljam opalo lišće i mislim... U sebi sam. Doma sam.