Od najdrevnijih dana, čovjek se pitao mali milijun puta: “Zbog čega mora postojati patnja u životu?” I stvarno: ako je Bog sličan ocu zbog čega onda zapažamo toliko patnje? Promotrivši svoj vlastiti život: kada god vam je lijepo, kada god nemate problema, kada god ste sasvim zadovoljni i sretni, vi gubite svjesnost. Premda uživate, živite u nekoj vrsti sna, kao da ste hipnotizirani: ličite na čovjeka koji se kreće kao mjesečar.
Ako je Bog cista ljubav i suosjećanje, čemu onda sve to stradanje? Još uvijek nismo dobili zadovoljavajući odgovor, no ako razumijete svece poput Isusa, doći čete do odgovora bez ikakvog problema: čovjek mora patiti, jer to je jedini način da konačno sazri, da postane svjesniji – a svjesnost je ključ. Patnja vas jednostavno nagoni na hodočašća u hramove, crkve, džamije. Stradanje vam pogled prikiva uz nebo, i srca vam spontano ponavljaju najrazličitije mantre molitve, tako i okretanje ka nekim duhovnim praksama. Tu je također u pozadini strah i čežnja za mistikom. Postoji nešto tajanstveno u patnji, i to “nešto” vas čini više svjesnijim: tko ste, što ste, što radite i tako dalje. U tim trenucima bilo koje patnje svjesnost postaje daleko izoštrenija. S druge strane poznato nam je da čim se oslobodite tereta, bilo kakav duhovni napor postaje vam suvišan, rijedak, neda vam se više praksu upražnjavati pa i molitve bivaju potisnute odlazi u pozadinu. To je zato što ne uvažavamo da ništa u ovom svijetu ne može biti besmisleno, neshvaćanje dolazi otuda što znate samo djeliće, ali ne i cjelinu. Znanje o Životu je kao stranica iščupana iz knjige: pročitali ste je, ali vam ona ne otkriva nikakav smisao – jer ne znate priču u cjelini. Zbog toga duhovnost iščezava čim iščezne patnja iz vašeg života.
Mudar čovjek pati koliko i onaj koji nije mudar, ali svaki put na različit način. Mudrac nikad nije počinio istu grešku dva puta za redom. U tome je sva razlika: brojnost je možda veća, no kvaliteta je apsolutno drugačiji. Ljudi tokom čitavog svog života ponavljaju jedne te iste greške, kreču se u jednom istom, zatvorenom krugu. Hindusi su taj krug nazvali samskarom, zato se stalno iznova rađamo kako bismo mogli napokon sazriti u potpunosti. Samskara je točak: ponavljate grešku za greškom, a između jedne i druge greške uopće nema nikakve razlike. Možda se situacije razlikuju, ali kvaliteta grešaka zaista se ne mijenja. Što to pokazuje? Samo jedno da niste ni najmanje svjesni. Inače, zašto bi jedno svjesno biće tisuću puta činilo jednu te istu glupost”? Nitko ne uči iz vlastitih grešaka. Kada pogriješite, morate patiti; nitko ne ući bez patnje i stradanja. Zato jedna savršeno zrela osoba može prevazići ovaj svijet: Oni koji su još uvijek “zeleni” osuđeni su stalno upadati u istu rupu kako bi mogli savladati gradivo koje su preskočili. Prečice ne postoje – svatko mora “otpatiti, otplatiti svoje”. Nemojte se štititi od patnje. Prihvatite izazov! Dočekajte patnju sa dobrodošlicom ne mimoilazite je, kroz to čete izrasti jednom za svagda. Onaj koji strada postaje svjesniji, a što ste svjesniji to ste životniji.
Što je smisao?: da znate dio u odnosu na cjelinu. Smisao je, u stvari, odnos djelića s cjelinom. Vi također, imate smisla samo kada ste u odnosu sa Cjelinom. I ako današnji čovjek doživljava vlastito postojanje kao nešto sasvim besmisleno i nevažno, to je samo zbog toga što je osporio , zaboravio Cjelinu
Patnja vam daje svjesnost, osijecaj da se morate mijenjati, postati nešto novo, da se naprosto morate po svaku cijenu preporoditi. Takvi kakvi trenutno jeste, vi zasigurno stradate – nešto zaista treba učiniti. Kada stradate onda ste izazvani, a kada se susretnete s izazovom, onda rastete. Što manje sigurnosti to više rasta, što više sigurnosti to više zastoja. Život postoji unutar opasnih situacija, tek kada skrenete s puta, jer onaj koji je zalutao se može vratiti. Sljedeći put biti ce vam jasnije što treba učiniti, jer nećete morati ponavljati one prijašnje greške
Svjesnost je ono što vas čini čovjekom. I u tome ima neke čudesne ljepote: kada god ste zaista svjesni, patnja iščezava. Patnja dovodi do stvaranja svjesnosti, no kako svjesnost raste, tako se smanjuje količina patnje. No kad pogledamo svijet i čovječanstvo duboko u većini, ona stvar koja svakog čini ljudskim bićem još uvijek se nije dogodila. Taj zakon se stvarno treba shvatiti: svjesni ste vlastite glave tek kada glavobolja počne zadavati muke. Prije bola niste je bili svjesni. Dakle, kada god nešto “škripi” unutar tijela, vi ga postajete svjesni. Zbog toga Ayurveda definira zdravlje kao osjećaj bestjelesnosti. Ako vas nešto prisiljava da ste svjesni tijela, nešto nije u redu. Kada god gledate na patnju kao na objekt vi ste odvojeni, poistovjećenja nema, srušen je most, i tada će se energija početi uspinjati. Zašto? Zbog togašto mosta više nema. Most je poistovjećivanje: vi osjećate da ste tijelo, pa se stoga energija kreće u tom smjeru.
U Sanskrtu i stradanje i znanje svedeni su pod istu rijec: VEDANA. Zaista, “vedana” ima dva značenja: patnja i saznavanje. Vedana i Veda su rijeci istog korijena, a Veda je ono izvorno znanje. Oni koji su jednom riječju objedinili i patnju i znanje zasigurno su znali u čemu je stvar, a činjenica je vrlo jasna: patnja jeste znanje! Zbog toga je “vedana” i stradanje i saznavanje. Do znanja se dolazi tek nakon određene patnje, tek kada nešto krene ukrivo Dakle, svijest se budi – to jest, događa se proces saznavanja – samo ako postoji patnja.
Postajući stvarno potpuno svjesni, onda se više ne upetljavate u ono što nije u redu. Upravo suprotna svakim ste danom sve svjesniji i svjesniji, iz dana u dan. I tek se tada stvaraju uvjeti i za bilo koju sljedeću pojavu: vaša svjesnost shvaća da je došlo do bolesti, da je nešto otišlo u krivu stranu, da je tu prisutna izvjesna patnja – ali sve se to sada događa nekako oko vas, ne u vama, u centru, već negdje izvan, na periferiji. U središtu je svjesnost, na rubu je patnja, ali kao da to stradanje pripada nekom drugom – niste poistovjećeni. I iako dolazi i do jake glavobolje, to je bolno iskustvo samo za tijelo, no ne i za vas. Vi ste jednostavno svjesni, a glavobolja vas ne ometa. Tijelo se premetnulo u objekt, vi ste postali subjekt – jaz je nepremostiv. Svjesnost ruši sve mostove, a razmak se povećava. Možete vidjeti: tijelo pati, ali je poistovjećenje odsutno. Patnja vas dovodi do svjesnosti, svjesnost uništava poistovjećivanje – i to je ključ koji vodi do cjeline života.
Sljedeći put kod bilo koje patnje, bola neka to bude bez tjeskobe i samosažaljenja. Umjesto toga, promatrajte, osjećajte gledajte – sagledajte situaciju iz svih mogućih uglova. Neka to bude prava meditacija. Dobro gledajte što se zbiva: energija koja se do maločas kretala u pravcu bolesti počinje se mijenjati i postaje čista energija svjesnosti. Na taj način, u stanju ste svaki poriv bilo uma , misli, emocije preobraziti u ljubav. Ili možete otići još više, još dalje, tako da se ljubav pretvori u čisto prepuštanje. Patnja rasipa energiju; također, rasipa osjećaje tjeskobe: kroz sva ta stanja vaša snaga teče iz vas. Kada god osjetite da patite, protresite se malo. Sklopite oči i osmotrite patnju. Kakva god da je patnja – mentalna, emocionalna, egzistencijalna – promatrajte je, i neka vaš pogled postane meditacija sama po sebi.
Uzmimo primjer za ovo objašnjenje u poznatom vjerovanju.
Isus na križu je simbol onog najgroznijeg stradanja; to je sam vrhunac patnje. Kada je bio razapet, u posljednjem trenutku počeo je sumnjati – patnja je zaista bila strahovita. Nije to bilo obično stradanje ni obična tjelesna bol – bila je to ne tjelesna, već najdublja moguća psihološka tjeskoba. Odjednom je počeo osjećati: “Zar sam odbačen od Boga? Zašto mi se ovo moralo dogoditi? Nisam napravio nijednu grešku – zašto onda moram biti razapet? Čemu ovaj nepodnošljivi bol? I otkud ovolika tjeskoba u meni?” Isus je Bogu otposlao jedno egzistencijalno “Zašto?” Morao je pitati. Bio je to nevjerojatno dubok trenutak tjeskobe, kada su se potresli sami temelji njegovog povjerenja. Bol je predstavljao skoro uvredu! Isti oni ljudi koje je služio, koje je želio iscijeliti, sada su ga razapinjali – i to bez ikakvog razloga! “Zašto?”, upitao je Boga, “zašto mi se sve ovo događa?”
Tada je dobio odgovor: na križu je doživio trenutke savršene svjesnosti. Mudraci nam za ovo kažu da je taj razapeti čovjek prije tog trenutka bio Isus, a nakon toga Krist. U tom času došlo je do onog potpunog preobražaja. Prije toga je samo prilazio, bio je sve bliže i bliže, no odlučujući skok došao je u času pitanja: Isus je iščeznuo da bi se pojavio Krist odjednom, došlo je do onog konačnog preobražaja. Što se dogodilo Isusu kada je upitao Boga: “Zašto mi se sve ovo događa? Jesam li zaboravljen? Ili odbačen? Zbog čega ovolika patnja?” I odmah nakon takve jedne tjeskobe promucao je: “Neka bude volja tvoja”. Prihvatio je. “Zašto” je bila posljednje odbijanje, neprihvaćanje neminovnog, jer zapitkivanje podrazumijeva postojanje sumnje. Odjednom je uspio shvatiti, pa je rekao: “Prihvaćam, razumijem i prihvaćam. Neka bude volja tvoja, jer moja je volja ono što griješi”. Tad se opustio – bilo je to ono vrhovno predavanje. U posljednjem trenutku, prihvatio je smrt u potpunosti.
Kada je do toga došlo, Isus se preobratio u Krista – u vječiti život. Zbog toga je on i govorio: “Blagoslovljen je onaj koji se napatio, taj je našao život”.
bglavac
edin.kecanovic
