Pretvarajući se da smo nešto što nismo, i u stvari, da bismo ugodili našim roditeljima postajući to, u manjoj ili većoj mjeri smo zatvorili Srca prema sebi. Ukratko, naučili smo da u zamjenu za ljubav  izdamo Sebe. To je bilo poželjnije nego da oni zatvore Srca prema nama, jer je bilo manje bolno.

Kada smo prvi put pokušali biti, ili izgledati onako kako su naši roditelji željeli, možda to nije izgledalo kao izdaja nego više kao jedino razumno rješenje, s obzirom na okruženje u kome smo se našli. Da bismo zadobili njihovo odobravanje i izbjegli bol odbačenosti, pokušali smo biti suprotno od svega “pogrešnog” ili “odbojnog” čega, rekli su nam, u nama ima. Da bismo to uradili, morali smo unaprijed pogoditi što se od nas očekuje i  pokušati biti takvi prije nego što bi mogli nas odbaciti. Naučili smo prestati biti ili činiti sve što nisu odobravali. Ta strategija je maksimalno uvećavala ljubav koju smo dobivali, ali je imala svoju cijenu. Cijena je bila da su pokušaji da promijenimo sebe kako bismo bili voljeniji, istovremeno potvrđivali i pojačavali naše uvjerenje da takvi kakvi smo nismo vrijedni ljubavi. U protivnom ne bi bilo potrebe da se trudimo izgledati drugačiji.

Osim toga, naše nadanje da će nam ta strategija donijeti Bezuslovnu Ljubav bilo je od početka osuđeno na propast jer, da bi nas roditelji mogli bezuvjetno voljeti, morali su prvo sami sebe voljeti bezuvjetno, a oni upravo to nisu znali. Tako da, bez obzira što smo radili, nikada nismo mogli dobiti Bezuslovnu Ljubav od onih, koji nisu sebe same mogli bezuvjetno voljeti. Da su naši roditelji mogli sebe bezuvjetno voljeti, oni bi i nas bezuvjetno voljeli, bez obzira kakvi mi bili i što radili.

Ali ne postoji teže ranjavanje od svjesnog zatvaranja Srca prema sebi. Zato smo uskoro zaboravili što smo uradili, jer je sjećati se bilo previše bolno.  Povjerovali smo da u stvari jesmo lažna osobnost, kojom su nas smatrali i u koju smo sebe oblikovali. Ukratko, usvojili smo stavove naših roditelja i sami počeli da uvjetno volimo sebe i druge, čime smo prosto zabetonirali našu poistovjećenost s lažnim ja.

 Lažna osobnost nastaje kada se poistovjetimo s tijelom i povjerujemo da smo odvojena osobnost, jedno “ja” među milijardama. Onda vjerujemo da nismo Jedno i da se Jedan, ako uopće postoji, nalazi negdje drugo, a ne da je On naša Najdublja Suština, ništa dalje od našeg Sebe Srca. Taj lažni identitet zabetoniran je našom uzročnom-uslovnom ljubavlju koja dijeli ono što je Jedno u ono vrijedno ljubavi i ono što je nije vrijedno, i time poriče našu Pravu Prirodu.

Zbog identifikacije s lažnim ja, zatvaramo se prvo prema sebi, a zatim i prema drugima. Razmišljanje i djelovanje bez ljubavi zagadilo nam je Srca. Da bismo pročistili Srca, moramo naučiti da se oslobodimo