Simone Weil
Iste se godine na prestižni Ecole Normal Superieure upisuju dvije Simone. Po uspjehu je na drugom mjestu poznatija Simone de Beauvoir, a na prvom žena koja je umrla u svojoj 34 godini od posljedica anoreksije, Simone Weil (3. februar 1909. - 24. avgust 1943.).
Crvena djevica, kako su je neki zvali jer se zaklela na djevičanstvo i aktivno bavila marksizmom, kršćanstvo je prihvatila kada su se Isus i ona sreli treći put. Prvi se susret desio u Portugalu, drugi u Italiji, a odlučujući, treći, se desio u Francuskoj (treća sreća), kada je prilikom teškog napada migrene čula gregorijanski spjev koji ju je sasvim osvojio.
Simone koja je do tada bila ateista jevrejskog porijekla, počinje razvijati svoju filozofiju unutar kršćanske vjere koju je smatrala vjerom nesretnih. Tako njezin hronični pesimizam koji je godinama hranila političkim aktivizmom (učestvovala je u građanskom ratu u Španiji; godinu dana po fabrikama obavljala težačke poslove koji su joj sasvim uništili ionako slabo zdravlje) prerasta u hibridni misticizam (kažem hibridni, jer njezino kršćansko „učenje“ sadrži elemente budizma, marksizma, hinduizma, gnosticizma i td.) koji je prakticirala do 1943. kada je umrla u Londonu.
Njezina anorexia nervosa tako dobija opravdanje u njezinom vjerovanju: živimo u svijetu bez Boga koji nam je „pozajmio“ dio sebe i taj mu dio trebamo vratiti. Jedini način da ga spoznamo jeste da volimo svijet koji je stvorio i pomirimo se s ovozemaljskom patnjom poslije koje nas ne čeka nikakvo iskupljenje. Weil je kršćanstvo smatrala vjerom robova u koje je ubrajala i samu sebe. Međutim, individualista, kakav je bila (kao djevojka je po fakultetu hodala s kosom prebačenom preko lica, u prevelikim cipelama i izgužvanom odijelu, zbog čega ju je jedan od njezinih profesora prozvao Marsovcem) ona odbija krštenje, jer se nije htjela svrstati u "grupu".
Jedina je uz Camusa odbacila staljinizam i otvoreno ga kritikovala, zbog čega su je komunisti nazivali buržujskom intelektualkom, iako to ni u kojem slučaju nije bila.
Suzan Sontag ju je posthumno (i s pravom) kritikovala zbog indiferentnosti prema sudbini Jevreja u Drugom svjetskom ratu (Weil je stari Judaizam, Rimsko carstvo i Hitlera stavljala u istu ravan, što je Sontag vrijeđalo), a to je, mogu slobodno reći, jedini veći nedostatak njezinog učenja.
Simone Weil je posebna pojava u filozofiji, kako francuskoj tako i šire, jer ne samo da je živjela u skladu s idejama za koje se borila, nego je u skladu s njima i umrla što, morate se složiti, rijetko kome pođe za rukom.
03.07.2007.
online antologija i enciklopedija ženskog stvaralašt
bglavac
edin.kecanovic
